Jedna od mnogih, svježih humki na Banji je i humka Admira Alispahića, 1971-1995.
Teško je bilo naći Admirovu majku koja je u Tuzli već 5 mjeseci, a samo je ona i ostala od cijele porodice. Našla sam je u Studenskom domu, u Ulici Rudarskoj. Soba na trećem spratu u kojoj je njen Admir bio, data joj je, a krevet na kome je on spavao, njen je. Žena je prekrasnih plavih očiju, u koje je plavetnilo ovozemaljsko tako lahko stalo, Nura Alispahić. Učini mi se jakom, ali to je tek bio privid. Dugo skupljena gorčina prevagnu. Jer slaba je. A ni slabost to nije. Već jednostavno, čovjek je, majka. U maloj sobi, kod samog kreveta na zidu slike, "Da ih gledam, da su mi blizu", kaže teta - Nura. Slike, samo slike su joj ostale. Admirova, Azmirova, Alijina slika stoji i unuka joj Ekrema (4 godine). Jer, Admir je bio oženjen. Upitah se, koliko li je puta u samoći koja zidove nagriza oplakala, suzama svoj cvijet zalila. Ali, cvjetati on više ne može. Njen pupoljak, odrezan je. Teta - Nuri, prelijepo je mirisao; znam, shvatam. Za smrt svoga sina Nura Alispahić je saznala tek dva mjeseca poslije, kada je došla u Tuzlu. Prvo muž Alija, koji je poginuo '93. godine, za sina Azmira (18 godina) ništa ne zna i onda, sada Admir. Poginuo (čitaj: ubijen!) 25. maja 1995. godine.
Admir je rođen 15. marta 1971. godine u Srebrenici. Osnovnu školu je tamo završio. "Bio je blage ćudi, radio mi pomag'o. Ništa mu nije bilo usisati prašinu, oprati. Ma, k'o 'cura', isto." Teta-Nura govori, a za to vrijeme njene ruke kao da žele prigrliti, zagrliti nešto; nešto što je bilo, osloniti se. A, to je samo sjena. Admir je kasnije upisao Mašinsko-tehničku školu u Tuzli. Ali, išao je u nju samo dvije godine.
Jer i njega je ljubav začarala. Tada se ženi Zehrom. Nedugo poslije dobija sina Ekrema. On je sada u Njemačkoj sa majkom, dok su i dvije starije Nurine kćerke negdje u svijetu. "Da mije bar Ekrem ovdje, da mi se bar Azmir vrati", moli, traži teta-Nura.
Sve što je lijepo kratko traje, pa se i san Alispahića brzo raspršio. Rat dođe, teško bi. Admir se odmah u izviđačku jedinicu uključi. Uvijek prvi, svugdje. Hrabar, odvažan, požrtvovan, nezaustavljiv. Raniše ga dušmani, pa su ga saborci prebacili u Tuzlu, gdje su ga već čekali žena i dijete. U Tuzli se odmah nakon oporavka priključio jedinici policije za specijalne namjene. S majkom se nakad čuo, kad se moglo. "Govorio mi je da se ne sikiram, da će mi lijekove poslat', Admir, moj Admir..." Izgleda da suđeno nije bilo, da potraje bračna sreća Alispahića.
Dvadeset petog maja '95. godine Admir je došao sa posla i odmah otišao svom dobrom drugu Senadu (koji je također poginuo, iz Srebrenice), pošto je trebao otići u Živinice. Ali, tako nije ispalo... Sada Admir Alispahić, 24 godine, više nije tu. Dovoljna je bila sekunda, pa i manje, da teta-Nura ostane bez sina, Ekrem oca da više nikad ne vidi, Zehra bez muža. Njegova smrt neraskidivu sponu napravi, a bosanski vilajet ostade tužan.
Jer šta je dao, uzeto je, oteto je!
Oprosti mi, Admire, što tvoj život brojem stranica brojim jer malo to je, a opet nikad dovoljno. Oprosti što riječ odgovarajući uteg nije. Oprosti...
I zato mi danas, a neko sutra, ne zabo¬ravimo Kapiju života i smrti. Ne bojmo se svog odraza u ogledalu, ne stidimo se svog postojanja. A zaboravu recimo - nikad, jer cijena je preskupa bila.
Neka ti je rahmet, Admire!

Selma Ibreljić Gimnazija "Meša Selimović" Tuzla