Gledajući u sliku na zidu svoje sobe vidim jedno drago, nasmijano i veselo lice. Lice svog jedinog, prerano izgubljenog sina Adnana. Oči kao dvije žarulje, pogled pun nade i želje za životom, isti kao i onaj kojim je 21. 05. 1979. godine prvi put pogledao sretnu majku Zekiju i ponosnog oca Mirsada. Rastao je u porodici okružen ljubavlju svojih roditelja.
Nakon nekog vremena dobija sestru Adnu s kojom je postao nerazdvojan. Volio je muziku, tako da je s pet godina počeo svirati harmoniku. 1986. godine kreće u prvi razred. Bio je ponos i dika djeda Mehe i nene Hanumice, koji su svu svoju pažnju poklonili svom Adnanu. Često je s djedom išao u ribolov i vraćao se uvijek s mnogo ulovljene ribe.
U tihoj harmoniji prolazilo je i Adnanovo djetinjstvo.
26. 09. 1993. godine nesrećnim sluča¬jem stradao je otac Mirsad. Bio je to težak udarac za porodicu Beganović, naročito za Adnana, koji postaje sve povučeniji. Uzalud su se majka i sestra Adna trudile da ga razvesele, da mu se približe. Oca Mirsada ništa nije moglo vratiti.
Ali kako je vrijeme prolazilo Adnan je sve više u majci pronalazio svog najboljeg prijatelja. Njoj je povjeravao sve svoje probleme, sve radosti i tuge. Sjedili bi satima i razgovarali. Ako bi bila tužna, razveselio bi je svojim šalama ili uz svirku harmonike.
Nakon završetka osnovne škole upisuje se u srednju Saobraćajnu. Upoznaje druga Damira s kojim postaje nerazdvojan. Zajedno su planirali i maštali, a najveća želja bila je popraviti starog "fiću" kojim bi obišli pola svijeta. U slobodno vrijeme gledao bi filmove, a često bi mamu i sestru iznenadio pripremivši lokume. Bio je ponosan što je dorastao da može obući ponešto od očeve odjeće, što će se moći brinuti za majku i sestru i stati u njihovu zaštitu. One su imale samo njega. Adnanov amidža u svemu ga je podsjećao na njegovog oca. Ipak niko nije bio sretniji od njega kada mu je dajdža Enver dao ključeve "stojadina" da se malo provoza po mahali sa svojim drugom Damirom.
21. 05. 1995. godine Adnan je proslavio svoj 16. rođendan, ne sluteći da će se sudbina ubrzo tako okrutno poigrati s njim. Taj dan svi su se veselili, Adnan je svirao harmoniku i sve je bilo u rođendanskom raspoloženju. Kobnog 25. maja, Adnan je zamolio mamu da mu napravi omiljene kolače - krempitu, da ga čekaju kad se vrati spolja. Otišao je zajedno sa sestrom. Uputili su se prema Kapiji. Sestra je bila vrlo kratko i vratila se kući. Adnan je ostao. Ostali su kolači na stolu, ostala je harmonika u sobi, ostalo je sve da tuguje i žali za svojim Adnanom.

Majka Zekija