Prije početka Početaka bio je Allah, ništa drugo osim Njega, niti bilo šta sa Njim. Kur'an otvara zastor prije postojanja svemira kod veličanstvenog prizora, većeg od moći razuma da pojmi, ali ne većeg i od moći srca da spoznaju riječi Uzvišenog: "Dobročinstvo je bilo cilj moga stvaranja." I time je Allahovo htjenje usmjereno na stvaranje. Svemir je bio nepostojan i mi smo bili dio tog nepostojanja. Cio kosmos je bio tmina i mi smo bili dio te tmine. Utkala se ljubav u tkivo kosmosa još dok se on stvarao i ljubav se rodila iz čiste Božanske želje za stvaranjem.
U Tuzli, 7. septembra rođen je Adnan Zaimović Garo, od oca Husejna i majke Lejle kao drugo dijete sretne porodice. Mnogo ljubavi i pažnje roditelji su poklanjali Adnanu, a on nastojeći na neki način da im uzvrati bio im je jako privržen. Za Garu sve najbolje riječi ne samo roditelja, nego i svih onih koji su ga poznavali i družili se sa njim. Ime Garo, kako su ga od milja svi zvali, dobio je još kao đak osnovne škole. Crnih krupnih očiju, crne kose, uvijek nasmijan i veseo rastao je Garo omiljen od mladih i starijih. Imao je Garo veliko poznanstvo, starije je posebno poštovao, a mlađe pa i one male cigančiće iz Bankerove ulice volio je i svakom je on našao nešto da pomogne, a posebno u teškim vremenima za grad Tuzlu dok je bila u totalnom okruženju. Garo je završio Srednju tehničku školu - mašinski smjer, te upisao i Mašinski fakultet. Nije imao naklonosti prema studiju kojeg je izabrao, nego je više volio da radom obezbjeđuje vlastitu egzistenciju.
Osnovao je i vlastito preduzeće i sa dosta uspjeha počeo raditi. Rat ga je omeo u daljem poslovanju, pa je prestao sa radom u želji da to nastavi poslije završetka rata. U društvu svojih vršnjaka bio je posebno omiljen, uvijek spreman da pomogne, razveseli i nasmije.
A, ono za što je Garo bio posebno vezan i ono što je najviše volio bila je njegova Kazan mahala. Bio je za nju vezan nekom nevidljivom, ali toliko čvrstom niti. Nikom nije znao objasniti koliko je voli, ali on ju je volio na neki svoj poseban način.
Tog tragičnog 25. maja 1995. god. otišao je sa djevojkom u obližnji kafić u Lipnici, pa kako nije našao mjesto gdje bi proveo ugodne časove, na nesreću vratio se ponovo u Tuzlu. Ostavio je auto kod kuće i pošao sa onim mladim momcima i djevojkama na njihovu Kapiju. Malo zatim desio se taj strašni masakr koji će zauvijek ostaviti krvave otiske svojih prstiju na svima nama.
Teško ranjeni Garo nije mogao preživjeti, ugasio se jedan mladi život u jednom danu sa još 70 mladih djevojaka i mladića. Zauvijek je nestao iz našeg života naš voljeni Garo. Često sam se pitala, zašto baš on?! Jer on nije slušao zlo, niti ga gledao, nije govorio zlo niti ga činio. Bio je čist poput zvijezda, sunca, cvijeća, mirisnih polja...
Nije bio počinio niti jedan grijeh, vjerovao je u ljepotu i čistotu. Smatrao je da je ljubav dosta jednostavnija od mržnje. Mržnja zahtijeva planiranje, smišljanje i napor. Zahtijeva hod u pravcu suprotno kretanju svemira i potrebna joj je vatra da se upali. Ljubav nas ne košta više od otvaranja krila za ploveći svemir u ogromnom svemirskom prostranstvu.
Gubitak i bol u ovom trenutku su neizrecivi. Naša tuga je velika kao Zemlja. Naše srce će zauvijek ostati kao stisak ruke ituga će se vječno iz njega izlijevati, jer naš gubitak nikad neće biti nadoknađen, ali će Garo vječno živjeti u našim srcima.
"Kad čovjek izgubi ono što je volio,
onda živi da bi se sjećao onoga što je izgubio."

Selma Šehić