Period u toku koga sam sretao učenicu Adrijanu Milić nije potrajao dugo. Dva nepuna školska tromjesečja, i to sa dužim prekidima nastave zbog granatiranja, nisu bila dovoljna da bih uočio neku značajnu osobinu po kojoj bi se Adrijana izdvajala među učenicima Upravne škole. Pa i sve što sam o njoj kasnije saznao, u razgovoru sa njenim roditeljima, više predstavlja Adrijanu kao djevojku veoma sličnu većini njenih vršnjakinja u ovom gradu, nego što opisuje posebnosti njene ličnosti. Stoga je moguće da će ovaj zapis o Adrijani izgledati kao da govori o bilo kojoj sedamnaestogodišnjoj djevojci, ali će po tome biti sasvim u skladu sa mojim dojmom da bi se onaj blagi, nedužni osmijeh, po kome pamtim Adrijanu, mogao prepoznati na svakom od vedrih lica koja podmlađuju i uljepšavaju svijet.
Njene roditelje, Mladena i Rasemu, te četrnaestogodišnjeg Berina, Adrijaninog brata, upoznao sam nakon tragedije na Kapiji. Iz razgovora sa njima ponio sam upečatljivu sliku o tome kakvom je ljubavlju bila okružena njihova Ada, i kakva je praznina za njom ostala u domu Milićevih. Rasema i Mladen su mi pričali o vedroj i nestašnoj djevojčici koja se radovala trčanju po uređenim igralištima Slatine, porodičnim izletima na Modrac i putovanjima na more. Pričali su mi o djevojčici čije su lutkice uvijek bile uredno počešljane i ljupko obučene. U toku razgovora, oko nogu nam se motala Mikica, umiljato psetance koje je dospjelo u kuću prije četiri godine. Adrijana je našla na ulici zalutalo štene i upotrijebila sav svoj uticaj na mamu i tatu da joj dozvole da ima svoju kućnu ljubimicu, obećavši da će se sama za nju brinuti. Mikica je tako dobila svoje mjesto u kući, i zadržala ga, uprkos činjenici da su uslijedile ratne godine, a među njima i ona gladna, kada nije bilo jednostavno brinuti se za kućnog ljubimca.
Razgovarali smo o sjeni koju je rat bacio na najvažnije godine odrastanja djece iz Adrijanine generacije. Tokom tih godina, u kući Milićevih su se smjenjivale briga zbog tatinih odlazaka na ratište -Mladen je, od maja 1992. godine, pripadnik Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine - i golema radost nakon njegovih povrataka. Kada je došlo vrijeme da postane srednjoškolka, Adrijana je odlučila da se upiše u Upravnu školu. Imala je želju, kao i većina njenih školskih drugova, da se u budućnosti posveti studiju pravnih nauka. (Treba li naglašavati da u osnovi ovakvih želja obično stoji mladalačka spoznaja, a odrasli bi morali priznati da je tačna, prema kojoj svijetu nedostaju pravedne sudije?) Mladen i Rasema su mi spomenuli kako su tokom ratnih godina, uvijek u pravi čas, stizali paketi iz Zagreba, gdje žive Adrijanine daidže i nena. U svakom od njih bi se našao poneki odjevni predmet ili kakva sitnica za uljepšavanje -nena Raza je dobro znala čemu će se najviše obradovati njena ljepotica Ada.
Jula 1994. godine, Mladen je doživio teško ranjavanje na vozućkom ratištu. Ada je, zajedno sa mamom, uložila mnogo truda da bi doprinijela njegovom oporavku. Satima je sjedjela kraj tatine ranjeničke postelje i tiho s njim razgovarala, ne sklanjajući sa lica, ni za tren, svoj osmijeh - po njemu će pamtiti Adrijanu svi koji su je poznavali - osmijeh koji zrači snažnim uvjerenjem da će se svi problemi riješiti brzo i lahko, kao u snu.
Vjerujem da je, uza sav trud koji su ljekari uložili da se izbjegne amputacija Mladenove noge, i uz svu žilavost volje koju Mladen ima, presudna za njegov oporavak bila baš Adrijanina brižna nježnost.
Ove godine, pod bosanskim nebom, proljeće se izborilo za svoju punu zrelost tek dvadeset i petog maja, nakon dugog niza oblačnih i prohladnih dana koji su odgađali njegov mirisavi trijumf. Ćudljiva snaga dozrelog proljeća nigdje se ne može tako jasno uočiti kao u školi, u onom posebnom nestrpljenju sa kojim učenici dočekuju završetak posljednjeg časa. U predvečerje tog dana Adrijana se dugo pripremala za izlazak, naročitu pažnju posvjećujući, po običaju, izgledu svoje kose. Tek nakon što se ogledala u maminom pogledu i u njemu našla potvrdu da je lijepa, pošla je po svoju prijateljicu Selmu da bi se zajedno prošetale gradom i zadržale među mladima, na Kapiji.
U Adrijaninom srcu tajne su bile lijepo raspoređene, kao u djevojačkoj sobi. Znala je šta treba povjeriti tati, koji je uvijek spreman da, zaštitnički, podmetne svoja leđa -nema te stvari koju za svoju Adu ne bi učinio. Postoje, s druge strane, neke stvari koje najbolje mama razumije, na neka pitanja jedino mama zna pravi odgovor. Rekli su mi i to da je Adrijana vodila dnevnik kome je povjeravala najskrovitije djevojačke tajne. Pretpostavljam da se tek u spletu svih tih tajni - kada je riječ o sedamnaestogodišnjoj djevojci, teško da može drugačije biti - nalaze konture kojima bi mogao da se iscrta Adrijanin vjerodostojan portret. Tek u spletu svih tajni, što ih Rasema, Mladen i Adrijanin dnevnik nježno čuvaju, naznačene su crte ličnosti koje su krenule prema svom punom uobličenju i nagoviješteni koraci za koje je u Adrijani dozrijevala snaga.

Zijad Sarajlić