"Ugrcaju bola, tog kobnog časa,
krvave suze umile lica,
nebo gledaše nevine oči...
Kao da znaju da će k' Njemu poći..."

Približavam se kući porodice Hidanović, u tuzlanskom naselju Ši Selo. Vrata mi otvori žena srednjih godina, ispijena i blijeda lica. Njene oči mi se nekako učiniše poznatim, ali se nisam sjetila odakle ih znam.
"Izvoli, uđi sine", reče mi Alemova mama, te me uputi u jednu od soba. Ulazeći u sobu spazih na regalu uvećanu fotografiju. Crna, kratka kosa, fino izvajano lice sa očima boje kestena, koje gledahu pravo u mene. To je Alem..
Oči mi se napuniše suzama, te me zaboli i sama pomisao da je ta fotografija, uopšte, jedini nijemi dokaz Alemovog postojanja. Udobno sam se smjestila u lijepo namještenoj sobi, i sa nestrpljenjem očekivala svoju domaćicu. Ubrzo se pojavila noseći u rukama veliku tacnu sa kolačima, sokom i kahvom. Sjedajući na ležaj, pozorno me pogledala i upitala da li sam pohađala Osnovnu školu "Tušanj". "Da, jesam", odgovorih... I, prepoznah u njoj učiteljicu Zinetu Hidanović. Nisam mogla vjerovati da je to stvarno ona. Ostala je samo bolna sjena.
"Uzmi sine, jedi, nema to meni više ko pojesti", reče žalosna majka, te suze potekoše, lice se izobliči od bola, iz pluća se ote težak krik... "Moj Alem je uvijek govorio da kuća bez kolača nije nikakva kuća", nastavi tiho govoriti... Pričala je o svome sinu, o tome kako su bili dobri prijatelji. Misli su prebirale po prošlosti i samo sjećanje na Alema uzrokovalo bi bujicu riječi i emocija oblivenih suzama. Govorila je u grcajima... I, onda, agonija tuge dopustila joj je samo još krik. Jedna duboka bolna šutnja, i te uplakane oči govorile su više od riječi. Plakala sam slušajući Zinetu Hidanović kako priča o onome što je najdraže - o svome zauvijek izgubljenom djetetu...
"Alem, i ja smo živjeli sami. Suprug Hasan... poginuo je šest mjeseci prije rata, a kćerka Aida se '94. udala i otišla u Njemačku. Alema je jako pogodila očeva smrt, a kasnije i sestrin odlazak... Voljeli smo se mnogo... Bio je krasno, čak suviše brižno djete. Uvijek se bojao da se neću nasekirati radi nečega. Izlazio je kolima u grad, znao je doći kući i po dva puta, samo da me vidi i uvjeri se da je sve u redu. I sada ga čujem kako se penje uz stepenice i zove me: Mati, evo ja došao da te malo vidim! Nešto mu je bilo drago da me zove mati... "Mati, ti si meni car, volim te najviše na svijetu", govorio bi... Moj Alem nije volio izlaziti pred Kapiju. Obično bi sa drugovima otišao na piće u "Aleu", ili je izlazio sa djevojkom Draganom, sa kojom se počeo zabavljati samo dvadeset i pet dana prije smrti. Često su odlazili odatle u Lipnicu ili Lukavac. Alem nije volio gužve na otvorenom prostoru. Ali, tu noć nešto ga je vuklo pred Kapiju... Moj sin je izgleda morao baš tu noć biti na tome mjestu... O, Bože, ima li pravde?!
Zineta Hidanović mi je pričala kako je tu noć vidjela na televiziji kola svoga sina i ćevape prosute po njima. Nije htjela, nije mogla vjerovati... nije željela znati čiji komadi tijela leže ispod krvavog čaršafa... Tek nakon nekoliko dana nakon Alemove smrti, saznala je da su ti ćevapi bili posljednja hrana njenog sina... Da je ispod čaršafa natopljenih krvlju ležao njen sin...
A ona je bila ubjeđena da je on živ.... Živ...Alem je te noći bio prvo u "Alei" sa drugovima, a zatim su pošli napolje i podijelili se u dvije grupe. Dvojica drugova su otišla s djevojkama, a Alem i ostali su kupili ćevape i pivo, te krenuli pred Kapiju... Alemove posljednje riječi su bile: "Požurite, hoću mami da se javim."
Granata je pala...
Negdje u krvavoj masi je ležalo i Alemovo tijelo. Geler veličine šake pogodio ga je u potiljak... Među masom mrtvih i ranjenih, Alema je ugledao njegov drug Jasko Krdžalić... Oči su mu bile otvorene, prema nebu...
Za to vrijeme je Zineta Hidanović spremala pidžamu Alemu, i krenula u Klinički centar sa čvrstim ubjeđenjem da će zateći svoga sina živoga...
Sagela se i poljubila svoje dijete posljednji put...

Nermina Bijedić