Među dvije stotine hiljada ubijenih u ovome ratu ime jedne od njih možda i ne znači puno.
Statistike su odavna postale suhoparne, oči statističara zamorne od njihovih iščitavanja, dok se iz hladnih sablažnjujućih gesta naslućuju upitanosti: pa zar ih još ima?! zar ih već nisu pobili?! Metropolski sjaj coca-cola luksuza i rahatluka je odveć blještav da bi se sjenčio mrljama sasma susjedske krvi, bez obzira čija je!
Pa ipak, nama ovdje je važno i mi ćemo vazda brojati, dokle god su nam uši naćuljene ka iščekujućem kriku smrti. I pravićemo naše statistike raznim načinima: hronološkim redom, abecednim redom, godinama starosti (smrti) onih dvije stotine hiljada od nas oduzetih, po datumima njihova rođenja, po datumima njihove smrti...
Dok je svjetskom populusu "demografski svejedno" što se tamo negdje u balkanskom ćošetu izgubi jedan njegov član, dotle majka Hanifa kroz suze gleda mezar svoje kćerke Almase Ćerimović iza porodične kuće u Zeljini kod Gradačca i ponavlja: "Moje dijete, baš mi te nestade! Ko da mi te neko ukrade!"
A Almasa je bila djevojka u punom zanosu snage, one čiste djevojačke. Njezine vedrine i radosti su plijenile, ulijevale povjerenje iz prve ruke. Na nju su se svi bili svikli i svi su uživali u dražesnim trenucima provedenim s njome. Kada ju je, toga bosanskog krvavog akšama, zatekla smrt, bila je raspoložena, obveseljavala prijatelje koji su slavili rođendan jedne svoje koleginice sa tuzlanskog Filozofskog fakulteta. Stoga je i, kasnije potvrđena, vijest o njezinoj smr¬ti izazvala reakciju baš onakvu kakva je bila i majčina: Almasu je neko ukrao, privremeno, i ona će biti vraćena!
No, zemaljski život Almasin je završen. A počeo je jučer, onoga devetnaestog novembarskog dana godine 1975. Na brežuljcima Trebave, u Zeljini kod Gradačca, teklo je veselo i bistro djetinjstvo. Lutkice i barbike iz toga doba su ostale njezina djetinja ljubav sve do Kraja. I danas ih u njezinoj sobi ima prava mala hrpa. Srednju mašinsku školu u Gradačcu je završila ovoga teškog ratnog vremena 1994. godine. Imala je i ona, kao većina mladih ljudi, svoje želje i svoje snove. Njezin stariji brat Latif kaže da je njezina velika želja bila da svoja srednjoškolska saznanja podigne sa toga nivoa na nekom od dostupnih fakulteta. Tako je akademske 1994/95. godine upisala prvu godinu Filozofskoga fakulteta u Tuzli, na Odsjeku historija i geografija. Bila je marljiv student i predan tražilac znanja na vrelima ovih znanosti. Ali, smrt sa Ozrena nije dopustila ni da iziđe na svoj prvi ispit. Njezino je studiranje, kao i akademska godina cijeloga tuzlanskog Univerziteta, završena kraj i na stolu kafića, za koji je tek bila sjela.
Ta je smrt odjeknula. Na dženazi je bio veliki broj njezinih prijatelja, bez obzira što joj je kuća udaljena svega kilometar - dva od opasne linije fronta
Punih četrdeset dana, od jutra do mraka, nakon toga, njezine su roditelje i brata posjećivali prijatelji i poznanici, od kojih oni mnoge nisu ni vidjeli nikada ranije.
I danas se na njezinom svježem mezaru prouče nebrojene Fatihe i pokušaju izgovoriti riječi utjehe njezinoj majci.Tako, eto, još jedna bosanska priča stade u nekoliko redova - nepunih dvadeset godina ljudskoga života u par rečenica. To je danas Bosna. I Bog zna dokle će još biti!

Sevret M. Ćehajić