"Polazim u novi život koji neće biti kao prethodni...
... I neće biti istih laži, prevara i zabluda...
Postojat će samo ljubav..."

Čitam: Zapisano dana 23. 10. 1993., vrijeme 01,45. Sa strane stoji potpis - Bato. A pjesma je sa sjetnim nazivom:
"Želja i san broja 19". Kažu, želje i ljubav su krila za velika djela. Ja samo znam - Bato je u svom srcu imao ljubavi za sve. U potrazi za vječnom istinom i pravdom koje nema, duboko je vjerovao u pravičnost, čovječnost, nešto što nam se sada čini tako rijetkim i nedostupnim.
Istrajan, preduzimljiv, sa nevjerovatnim poletom, velikog srca i velike duše, negdje je zapisao:
"Gledam oko sebe - hoću ljude da sretnem,
Iskru čovječje dobrote barem..."
Drugačiji nije ni mogao biti, jer je od rođenja živio i bio vaspitavan na taj način. A njegovim rođenjem u kuću je došla i ona posljednja karika potpune sreće - sestre su dobile malog bracu, a ponosni roditelji sina mjezimca, život svoj. Zainteresovan za sve oko sebe, očima koje grle cio svijet i vječitim osmjehom na usnama - takav je i dobio nadimak BATO. Djetinjstvo, kao i svako drugo, ispunjeno igrom, onim "važnim" tajnama i otkrićima minulo je za tren.
Svi se vjerovatno sjećate svog prvog polaska u školu, one slatke uznemirenosti i neke nejasne strepnje oko srca pred nepoznatim. Gledam, sa fotografije mi se smiješi dječačić sa nekih šest godina, okružen cvijećem, pomalo bojažljiv, sa torbakom u rukama. Svaki dan nova petica i pregršt snova u rukama. U svemu je Bato bio dobar i ništa mu nije bilo teško. Uvijek je imao strpljenja i lijepu riječ za drugove kojima je škola slabije išla. Matematika, fizika, umjetnost... Sve ga je podjednako privlačilo, nije bilo sekcije bez njega. Za sport je imao posebne predispozicije, visok, prilično jak, a mladalački žilav pronalazio je sebe u košarci, odbojci i osobito dragom karateu. Odličan učenik, još bolji prijatelj. "Idemo dalje", znao bi reći. Ubrzo su došle i godine kada lako odlučuje o svom budućem pozivu. Tako je Bato upisao srednju elektrotehničku školu, iako je želio da završi fakultet žurnalistike. Nova škola, novi drugovi. Gradio je nova poznanstva bez obzira na dob sagovornika. Život je, doista, bio lijep.
Ali, kao vječni mrak, nad našom zemljom nadvilo se zlo zvano rat. Kao okrutna igra sudbine, bezbrižni dani zamijenjeni su časovima duge strepnje, straha, užasa. Svijet sa nekim drugim zakonima daleko je od nas bio. U želji da pomogne koliko može, Bato postaje član Foruma mladih. Svojim aktivnostima i angažovanjem postaje potpredsjednikom organizacije mladih. Dovodeći poznate ljude u naš grad, organiziranjem humanitarnih koncerata, davao je svoj doprinos pravednoj borbi za slobodu.
Nekako u to vrijeme, spontano se u njemu javlja Bato - pjesnik. Pišući u periodu '93-'95. ostavio je iza sebe desetak pjesama, s temama pomalo sjetnim o općoj prolaznosti svega u životu, možda jedinoj utjehi koju osjećamo, ali i ne razumijemo. Batin omiljeni pjesnik – muzičar bio je Džoni Štulić. Onaj ko imalo poznaje Štulićeve stihove može shvatiti zašto je baš njega volio.
Osmog marta 1995. Bato je regrutovan u Vojnoj policiji Armije BiH. Bio je to vrhunac njegovog davanja za ovu državu, za ovaj narod koji je volio, slobodu, jer ona i život jedino idu zajedno.
Nažalost osvanuo je i taj kobni dan. 25. maj, Dan mladosti, dan za ljubav, dan za sve lijepo, igru, smijeh, druženje. "Mama, ako me tko bude tražio, nisam tu. Odoh na sastanak Foruma mladih, a potom vidjeću već..." Lijep kao uvijek, sa osmijehom na usnama, lakog koraka bacio je kratak pogled u ogledalo i izašao... A negdje na dnu ladice, među stotinama stranica, ostalo je zapisano:

"... Ali ja znam, Bog je milostiv...
Onog dana, one noći
Kada budem i najmanje nadao se
vječno ću mu biti zahvalan..."

Katarina Divković