Ocu Zejnilu i majci Amiri sigurno nikada nije bilo u životu teže otići do Amirove škole nego 22. juna ove godine. Tog dana uručena im je posmrtno dodijeljena diploma kemijskog tehničara - analitičara njihovog sina Amira što na Kapiji strada u noći koju Tuzla nikada neće zaboraviti niti oprostiti...
Trideset i četiri dana prije nego će stradati u stravičnom masakru što ga četnici s Ozrena učiniše granatirajući Tuzlu, Amir Đapo je na času bosanskog jezika profesoru ponudio svoja dva rada. Jedan od njih je nosio naslov "A Bosne će biti". I u tom svom pismenom radu, baš na samom kraju, vratio se pjesnikovim riječima: "Bosna je naša Bosna dok je vijeka i svijeta, ona je samo naša. Bosna će se voljeti, ali i ma gdje išli svijetom - pamtiti i nositi u srcu. Iza to treba živjeti i boriti se".
Tako je razmišljao sada rahmetli Amir Đapo. A 22. marta ove godine tek je imao 20 godina. Čekao da završi srednju školu i da se pridruži svojim drugarima koji su, kao stariji, već bili u redovima naše Armije.
- To naš Amir nije dočekao. Otišao je sa svojom rajom one 25-te majske noći na Kapiju. I nije se vratio. A nas je od prvog trenutka saznanja o stravičnom masakru obuzela neka zebnja. Onda je došla i strašna vijest - priča mi kroz suze Amirov otac Zejnil.
Stari znanci smo. Znam da mu nemam ništa reći u tim trenucima. Jer, šta reći dok Zejnil Đapo otvara tašnu i pokazuje ona Amirova svjedočanstva o završenoj hemijskoj školi i diplomu. Što je došla posmrtno. Amir (Zejnila) Đapo, vrlo-dobrim završio Srednju hemijsku školu u Tuzli. Datum - 22. juni 1995. godine.
- Matematiku baš nije mnogo volio. Da se oko nje malo više potrudio, kako nam je često i sam u šali znao reći, moglo se i u srednjoj proći čisto odličnim. Govorio je da je i četvorka dobra, mi smo to tako i prihvatali. A i osnovno obrazovanje završio je vrlodobrim uspjehom mada je tokom prva četiri razreda bio neprekidno odličan i često dobitnik raznih priznanja. Planirao je da poslije rata studira engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Dobro ga je govorio i vjerovatno mnogo više volio od matematike - kaže Zejnil Đapo.
Visoka momčina Amir Đapo još od djetinjstva je volio i sport. Košarka, tenis i nogomet su sportovi u kojima se podobro oprobao. Takođe, i u šahu. Analizirao je velike partije poznatih svjetskih šahovskih velemajstora, a u proteklom ratnom vremenu često je sa svojim znancima sa Slatine znao odigrati po koju partiju. Isto tako, znao se naći i među ljubiteljima bilijara.
- Dvanaest godina je bio mlađi od našeg starijeg sina Mirsada. Od njega je, ipak, uzeo dvije pasije - sakupljanje poštanskih maraka i značaka. U našem stanu, u onom Amirovom kutku, ostali su albumi prepuni zanimljivih stvari za filateliste pošto se tu nalaze i vrijedne kolekcije i serije maraka iz raznih krajeva svijeta - priča Zejnil Đapo.
Sportovi i hobi vremenom su se u dvadeset Amirovih godina života naizmjenično mijenjali. Ipak, od sporta se nikada nije potpuno odvojio često mogao vidjeti među posjetiteljima sportskih priredbi u "Mejdanu" i na drugim sportskim terenima. Naravno, kao i svi mladi ljudi, Amir nije propuštao ni drugovanje sa dobrom muzikom i filmom. U ratnom vremenu, posebno u danima kada su granate često padale po Tuzli, Amir Đapo je drugovao sa video-kasetama i dobrim filmovima. Odgleda film, pa kasetu razmjeni sa prijateljima. Inače, dosta dobro je poznavao izrastanje ove umjetnosti, čak se više puta ogledao i u prigodnim kvizovima znanja iz oblasti poznavanja filma. A uz "Mejdan", mjesta odlaska bila su i Omladinski dom, "Kameleon" i Kapija.
- Pošto je bio znatno mladi od Mir¬sada, svi smo mu na neki način nastojali ugoditi. Tako je i majka Amira krišom brinula i o nabavci cigareta. Ali, više od toga da pripremi hurmašice ili neki čokoladni kolač. Ni Mirsad u tome nije izostajao mada je već poodavno formirao svoju obitelj - rekao nam je otac Zejnil.
Igrom sudbine, i posljednji Amirov izlazak kao da je kratko podsjećanje na sve njegove radosti. Naime, popodne je najprije otišao u "Mejdan" sa svojim drugarima. Rukomet ih je zvao. Kasnije se druženje nastavilo i šetnjom parkom kraj dobrog starog tuzlanskog korzoa. Onda Kapija. I desetak minuta prije devet ona zločinačka granata sa Ozrena. Dvadeset i osam dana kasnije otac Zejnil, majka Amira i brat Mirsad sa obitelji krenuli su do šetališta na Slanoj banji. Kraj Amirovog mezara suze su kanule na njegovu posmrtno ispisanu diplomu o završenoj hemijskoj školi. Amir Đapo, opći uspjeh vrlo-dobar, vladanje primjerno...

Salih Brkić