Amir Čekić, sin Šaćirov, rođen je 19. 01. 1974. godine u Gradačcu. Djetinjstvo je proveo u svom selu Smicama Gornjim. Zajedno sa svojim vršnjacima i starijim bratom učio je nove igre, kupovao klikere, sanjao svoje dječačke snove i čekao polazak u školu.
Sretne i bezbrižne dane djetinjstva zamijenili su školski dani.
Amir se pokazao kao izuzetan učenik. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u obližnjem selu Biberovom Polju, a sljedeće četiri pohađao je u Srnicama D. U osnovnoj školi rodila se i Amirova najveća ljubav - matematika. Sve svoje slobodno vrijeme posvećivao je njoj. Ostavši vjeran svojoj prvoj ljubavi, u Gradačcu upisuje srednju matematičku-fizičko-računarsku školu, gdje uspješno završava prve dvije godine. Onda stižu prvi dani rata, zbog čega svoje srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Tuzli, gdje u Gimnaziji "Meša Selimović" završava srednju školu.
Nakon toga dolazi i vojna obaveza. Izlaske, djevojke i provode sada zamjenjuju puška i odlasci na ratište. Međutim, ljubav prema matematici i školi Amir nije zaboravio. Čekao je pogodan trenutak da tu svoju želju i ispuni. Ipak, zbog nemogućnosti da upiše matematiku, prihvata ono što mu nudi Tuzlanski univerzitet i upisuje Ekonomski fakultet septembra 1994. god. Kao i svi ostali studenti, mjesec dana je boravio u Tuzli, mjesec braneći svoj grad i domovinu. Ali, Amir je i time zadovoljan. Studentske dane provodi učeći, a vremena je bilo i za društvo i za djevojke. Stanuje u Studentskom domu, s Nešetom, zajedno se zabavljaju i izlaze.
Tako je i bilo 25. maja 1995. godine.
Izlazak u grad, četnička granata i tu je zauvijek prekinut Amirov život. Na početku puta. Onda kada se njegov san počeo ostvarivati. Na pločniku su ostali svi nedosanjani snovi, sve neostvarene želje.
Ovdje ćemo za trenutak prekinuti našu priču. Vraćamo se u Amirovo rodno selo.
U kuću njegovih roditelja zauvijek se uvukla tuga. I neki čudan mir. Kažu, nema Amira. On je bio taj koji je unosio veselje i radost u kuću. Slušao glasno muziku, smijao se, šalio.
Pričamo s Amirovom majkom. Najprije suze, a onda sjećanja. "Još od malena bio je jako dobro dijete. Mirno, pametno, poslušno. Volio je igru, društvo. Ni sa školom nije bilo problema. Bio je dobar učenik i dobar prijatelj. Svi su ga voljeli. Škola je bila njegov san. To ga je i odvelo u Tuzlu. I desilo se to što se desilo." I opet suze i bol.
Priču nastavljamo s Amirovim bratom: "Oduvijek je volio matematiku. Pogotovo kada je krenuo u školu. To je bila njegova velika ljubav. To ga je i izdvajalo iz ove seoske sredine. Slobodno mogu reći da nikad nije volio život na selu. Želja mu je bila da završi fakultet i negdje u gradu nastavi život. U Tuzlu je otišao sa svojim najboljim prijateljem Nešetom. Zajedno su bili još od djetinjstva. Bili su srodne duše. Amir temperamentan, Nešet miran, neka-ko su se nadopunjavali. Zajedno su i poginuli.
Amira nisu puno interesovali izlasci u Srnicama. Ovdje je rijetko izlazio na igranke i sijela. Uvijek je bilo po mome nagovoru. Čak i muzika koju je slušao bila je različita od muzike koju su slušali mladi sredine u kojoj je odrastao. Volio je televiziju, najčešće je gledao MTV i filmove. Odatle i njegovo interesovanje za engleski jezik koji je bio dobro savladao. A onda sam ga izgubio. Izgubio sam brata i prijatelja."
Amira više nema. Ostali su bol i tuga. I sjećanja.

Nelvedina Meškić