U jednom ratnom zapisu, sarajevskom, pročitala sam da otisak koji granata iza sebe ostavi, na asfaltu, ljudi su nazvali ruža.
Kakva li ironija, zar ruža nije potvrda za ljubav i ljepotu? Ruža od pocijepanog asfalta samo je jedna bezazlena slika u odnosu na onu koja potom slijedi; pored ruže je pas koji liže led od prolivene ljudske krvi, dok slučajni prolaznik nemoćno pokušava da ga liši tog zadovoljstva.
Zbog ove i bezbroj drugih mračnijih slika koje su naša stvarnost, brecnem se danas i ja (kao i autor spomenutog zapisa) pred svakodnevnim normalnim stvarima, kojih je danas i suviše malo ili skoro da ih uopšte i nema.
Posljednja tragedija koja je mnoge potresla je smrt i drugog djeteta, Nasudina i Šemse Mehinović, koja je to veče, sluđeno, smogla snage da kaže svijetu: "Ljudi, četnici mi ubiše i drugo dijete!" Amira je ubijena to veče, a sin - vojnik 1992. negdje na sarajevskom ratištu. Ne mogu da vežem tragedije ali znam da je ova toliko teška i bolna, jer za majku Šemsu i oca Injeta (kako ga ona zove i njegovi prijatelji) život je stao.
Postoje porodice u kojim granice između djece i roditelja nema. Tako je bilo i u porodici Mehinović, koju su često pratili teški dani, al' ljubav i slabost koju su nosili jedno za drugo, štitila ih je od nepravdi i zla. Nakon Damirove smrti Inje i Šemsa nisu smjeli izgubiti snagu, imali su Amiru.
Amira je bila njihova desna ruka, djevojčica koja je željela postati sudija, vjerujući da će tako biti na pomoći svim obespravljenim.
Amire više nema, uzeli su i nju. Inje i Šemsa danas su sami. Smrt svoje djece vidjeli su i, više ništa ne može da im se desi.
- Znala sam da će moja Amira poginuti. Majke vam, bolan, instinkt imaju. Te večeri znajući da je granata pala na centar grada izbezumljeno sam ponavljala: Amira i Edisa su mrtve, Amira i Edisa mrtve, Amira i Edisa... Edisa je bila drugarica moje Amire, posestrile su se, poginule su zajedno. Eto. Dragi bože, neka se na glavama ovih evlada nesreća završi... Al` bože, zašto mi uze oboje!? -
Tako je započeo naš razgovor o Amiri, sa majkom Šemsom Mehinović. Dok razgovaramo, prelistavam album s fotografijama primjećujući da i onaj mali broj fotografija sa zaustavljenim Amirinim osmijehom već je uramljen i izložen pogledima roditelja i prijatelja. Sve Amirine stvari su na starom mjestu: okačene igračke na zidu, koje se godinama čuvaju, kasete, Agata Kristi, Preveri... i Amirin duh.
- U moj san došao Amirin Duh i ispričao mi je kako je umrla: kada je granata pala pogođena sam bila u nogu, lijevom rukom oslanjala sam se da ne bi glavom udarila o granitnu kocku, onda sam se pridigla i drugi geler pogodio me u vrat. Pala sam -veli majka Šemsa.
Vjeruj Allahu, Amira nije mrtva, njen duh sada živi u nekom cvijetu i sigurno će ponovo doći u Šemsin san. Roditelji Amirini, jaki su ljudi i to je ono što ih danas izdvaja od običnih. Dragi Bože sačuvaj u njima snagu, a podari je svim drugim majkama i očevima, koji danas unesrećeni nose golemu tegobu.

Sabina Babajić