Rođen je u Tuzli, 23. maja 1975. godine, kao prvenac i jedini sin majke Esme i oca Izeta. Ime je dobio po djedu, očevu ocu. Kasnije je molio majku da mu rodi sestru, te se porodica obogatila prinovom -malom Eminom, kad je Asku bilo devet godina.
Asim je rođen kao zdravo i lijepo dijete, nalik na majku, svijetle kose i plavih očiju, s ponekom pirgicom na obrazima i nosu, zbog čega su ga drugovi zadirkivali. Često se žalio: "Mama, zašto si me baš morala roditi ovako pirgavog?" Kao maksum, drag i napredan, stalno je bio na rukama nekoga od rodbine ili komšija. Kad je imao četiri godine, sa roditeljima se odselio iz porodične kuće Askovog oca, gdje su ga čuvale nena i tetke, pošto su oba roditelja bila zaposlena. Poslije su ga dali u obdanište, sve do polaska u školu. I u novoj sredini je pobrao simpatije. Na priredbama i svečanostima, recitovao je sve pjesme što ih je naučio od roditelja, tetke i odgojiteljica. Na testu za upis u osnovnu školu 18. maja 1982. godine dobio je svoju prvu peticu za pokazano znanje. Pri završetku osmog razreda primio je posebnu diplomu - priznanje za odličan uspjeh (iz svih predmeta ) u svim razredima osnovnog školovanja. Pokazivao je izuzetno zanimanje za prirodu, vodu, životinje i biljke, posebno za cvijeće, ali su ga roditelji dali u Elektrotehnički školski centar. Srednju školu je završio u teškim ratnim uslovima, s vrlo dobrim uspjehom, kojim osobno nije bio zadovoljan. Unatoč želji za studijem stranih jezika ili biologije, upisao se na Tehnološki fakultet. Bio je to novi slom njegovih iluzija u ovom bezosjećajnom vremenu, u kome dominiraju nasilje i smrt. Ipak, bio je solidan student. Slijedeći i svoje želje, uporedo je pohađao kurs engleskog jezika i plesnu školu. Imao je širok krug prijatelja i bio dobar drug. Njegov moralni portret je identičan fizičkom. Urednost mu je bila velika vrlina. Ljubomorno je čuvao svoje igračke - staklence, autiće, aviončiće, pištoljčiće, a luk i strijelu kao osobitu dragost. Volio je iskruživati cvijeće s kalendarskih slika. S mnogo maštovitosti, ljupkosti i izvanrednog smisla za detalje i detaljčiće, slagao je to svoje blago u kutijice što ih je sam pravio od kartona. Takva njegova zaokupljenost u slobodnom vremenu predstavljala je stanovit barometar stanja jedne mlade duše.
Rat ga je izmijenio. Za tri godine dječak je izrastao u visokog, veoma lijepog i skladno građenog mladića. Ratni događaji su ga učinili preozbiljnim i vrlo odgovornim, što je roditelje nemalo iznenadilo. Iz straha od gladi, ljudi u gradu su sav slobodni prostor pretvorili u bašče, čemu su se posvetili i Askovi roditelji, pri čemu je on prednjačio. Tjerao je roditelje da posiju što više kukuruza, govoreći: "Moramo to uraditi. Prve godine smo gladovali, druge se razbolijevamo, a treće ćemo umirati". Sav taj rad bio je pod njegovim nadzorom. Za slijedeću zimu bilo je svega, kukuruz je čak ostao nepotrošen.
Dvadeset godina Asko je napunio 23. maja 1995. godine. Pošto je u kući bila žalost (umrla mu je najdraža nena, očeva majka), rođendan nije proslavljen uz smijeh i pjesmu, ali, posjedilo se. Došle su tetke i nekoliko prijatelja. Majka ga je iznenadila poklonivši mu 20 DM, koliko je imala. "Marka za svaku godinu života" -našalila se. Toliko su mu poklonili i ostali, zajedno. "San su mi jedne cipele koje sam zapazio u izlogu" - rekao je, uz poljupce i zahvalnost svima. "Radiću tokom ferija i skupiti još love da ih kupim." Iako nikada nije ni pio ni pušio, te večeri je, uz očevu dozvolu, probao konjak. "Sanjao sam sinoć neki ružan san" - počeo je. "Ako ga danas nisi ispričao, nemoj ni večeras, ne valja noću prvi put pričati snove" - upozorila ga je tetka. "Ma, vala, kako je strašan, neću vam ga ni pričati" - završio je. Nikad niko neće saznati taj san. Asko ga je odnio na ahiret. Neka je rahmet njegovoj mladoj duši.
Dvadeset peti maj osvanuo je sunčan. Asim je ujutro otrčao na fakultet, ponio svoj i Tihomirov indeks da prikupi potpise, završava se s nastavom. Po povratku, veoma raspoložen, kazuje: "Dan je izvanredan! Djevojke su danas tako lijepo obučene, kao nikad. Samir i ja smo prošli kroz grad, sreli Almu, Sandru i još neke... Htjeli smo se šišati, pa ostavili za sutra. " Majka Esma je pripremila pitu, njegovo omiljeno jelo. Jeo je vrlo malo. "Neka mi stoji za večeras, kad se vratim. Izaći ću malo s društvom". Otrčao je u bašču, zalio svoje povrće, primijetivši kako lijepo napreduje. Drugovi su već čekali pred zgradom. U međuvremenu je već pala jedna granata. Majka se usprotivila njegovom izlasku. Mama mu je u brzini dala kućne ključeve i ličnu kartu, a novčanik sa rođendanskim DM je zaboravio. Osta u njegovom radnom stolu.
U parku su sačekali ostalo društvo. Jedna djevojka je kasnila. Nešto prije devet sati našli su se na Kapiji. Nisu uspjeli ni da se pozdrave sa svima. Napola izgovorenu riječ prekinuo je zasljepljujući blijesak i tup, jak udarac. Dušmanska granata pala je među mlade, nabujale živote. Tajac, čini se vijek, zatim vrisak, drhtanje i umiranje. Smrt je uništila njihovu zaljubljenost u život, u mladost, u ljepotu, u snove i nadanja, u sve što su posjedovali...
Među posmrtnicama što su sutradan osvanule na panou, jedna je sa dječačkom slikom, naziru se pirge na lijepom licu. Dvadeset godina i dva dana! A toliko je volio život.

Azra Lolić