Odakle početi priču o Asmiru Bakaloviću? Njene poente su u vrlinama tuzlanske mladosti, one koju ćemo danas i sutra susretati u životu Tuzle, poput zvjezdanih buketa koji obasjavaju budućnost ovog grada. Bol te priče, golema kao okean suza, je ono zbog čega priču otpočinjemo. Asmir je bio poput hrama vrlina i budućnosti i bolno je ispisivati priču o čovjeku čije je pravo bilo da živi i svojim djelima ispisuje priče o sebi. Asmir je tek povukao perom po bijeloj hartiji na kojoj je htio ispisati, morao ispisati, imao pravo ispisati - život kakvog je želio živjeti.
Okeani ljubavi kojim je bio obasipan od majke Šuhrete, oca Ferhata, brata Jasmina, djeda Rasima, daidži Muhameda i Nihada, tetke Nevrese i tetka Nurage, dajnice Alije i svih koji su ga voljeli - danas su, i sutra su, okeani suza, bola, nezaborava i nemirenja s onim što jest. A jest: ono što se ne može a mora prihvatiti, što je na pola puta između navirućih sjećanja i stvarnosti u kojoj nema Asmira.
Lebde sjećanja. Od četvrtog avgusta 1975. kada je rođen, od sretnog djetinjstva i đačkih dana u Osnovnoj školi "Albin Herljević". Potom, srednja Elektro-tehnička škola i prvi momački koraci, prve simpatije i ljubavi. U to vrijeme svira bubnjeve u bendu kojeg je osnovao sa svojim jaranima, maštaju o estradi, uspjehu, turnejama. Trenira estetsku gimnastiku, igra košarku, voli plivanje i ronjenje, voli duge šetnje u prirodi i tišini, okružen cvijetnim šarenilom i cvrkutom ptica. Asmir živi i upija život svim svojim bićem, vjerujući da će vrijeme odmotati i ostvariti sve njegove snove.
A onda dolazi rat. U Tuzli počinje 15. maja 1992. Tog dana Asmir kao dobrovoljac učestvuje u izvlačenju oružja iz magacina ka Kozlovcu. Omladinska grupa djeluje na punktu Kojšino-Pločnik. Uz Asmira su njegovi drugovi Arslan, Zlatko, Mire, Benjo, Emir, Maid, Adis... Imaju jednu pušku i naizmjenično čuvaju straže.
Bio je sretan, pričaju njegovi roditelji, kada je kao dobrovoljac dobio paket kakvog dobijaju svi borci. Bio je nesretan, isto tako, kada su mu starješine rekle da mora da se ošiša. Nosio je dugu kosu i nikada nije dolazio u obzir razgovor na temu - šišanje. Ipak, ovog puta, za nepun sat vremena vratio se u jedinicu s vojničkom frizurom.
Godine 1994. Asmir je upisao Rudarsko-geološki fakultet i kao redovan student počeo uspješno davati prve ispite. Volio je Suzanu. Voljela je i ona njega. Planirali su mnogo toga što je Asmir odnio u vječnost, a što je Suzani ostalo kao sjećanje na ljubav čijem je posljednjem ovozemaljskom trenu prisustvovala.
O tom 25. maju majka Šuhreta poslije će zapisati:
- Prilegla sam poslije posla, a i on se odmarao poslije fakulteta. Nudio mi je kafu. Nisam je mogla popiti. Nešto me gušilo. Soba kao da je puna elektriciteta. Zrak je zloslutan. Nismo govorili. Kao da smo telepatski pričali. Gledao je on mene, a ja se njega nisam mogla nagledati. Morala sam na zrak. Izašla sam u vrt. Kroz otvoren prozor u kuhinji mahnuo mi je: "Majko kafa je gotova, uđi, nemoj da se ohladi. Ja odoh..."
Otišao je. U nezaborav.

Majka Šuhreta