Tuzla, uveče 25. maja. Kafići rade. Muzika trešti. Omladina. Omladina koja se smije, šeta, omladina koja voli i koja je voljena. Djevojke koje su dotjerane i namirisane, u haljinama il antalonama. I momci, koji su upravo došli sa linije fronta, da se odmore, da pobjegnu od smrti, ne sluteći da će ih ovdje naći. Jedan od njih bio je i Azur.
Bio je... nekada. To veče trebao je biti u Lipnici, u pripravnosti, ali dan je bio tako lijep, majsko sunce je mamilo napolje. I Azur je izašao. Nije mogao biti u kafiću jer je bilo tako zagušljivo. I tada odjednom, tresak, vika, pozivi u pomoć, plač, suze. Sve to pomiješano u nepodnošljivi zvuk od koga se ledi krv u žilama. Svuda krv i razbacani dijelovi tijela. Svi koji mogu poku¬šavaju da pomognu, ali za mnoge je već kasno. Mnogi su već mrtvi, mrtav je i Azur. I njegovi prijatelji i prijateljice. A zašto! I zbog koga?
Azur! Svi mi koji smo ga znali, voljeli smo ga. Bio je uvijek spreman pomoći, učiniti nešto za druge. Volio je sve što vole mladi. O sebi nikad nije volio pričati. Za sve je bio neotvorena knjiga. I tek sada, vidim koliko malo znam o njemu. Znam da je rođen 29. 10. 1973., da je imao 21. godinu kada je poginuo, tek sada znam da su mu se roditelji razveli kada je imao 18. mjeseci. Znam da je prije rata trenirao košarku i da je volio sport. Kada je prestao trenirati ušao je u poznato društvo tuzlanskih navijača. Živio je za sport i prijatelje sve do početka rata. Od prvih dana rata stupa u redove Armije. Prošao je kroz mnoga iskušenja. Iako ga život nikad nije mazio, rat mu je pokazao da ima i gore od goreg. Gledao je kako mu prijatelji ginu i postajao sve zatvoreniji. Sve više se udaljavao od oca i sve rjeđe dolazio. I otac se sjeća tih dana neposredno pred tragediju: "Dolazio je sve rjeđe. Nakon razvoda, odrastao je kod majke, ali i kod mene je često dolazio. Pred taj 25. maj dugo ga nije bilo. I onda, tog dana, izgubio sam sina. S tim gorkim saznanjem živim, ali kao u snu. Mi koji smo ostali moramo kroz život, bez njih". Tako kaže njegov otac.
I zaista, mi koji smo ostali moramo nastaviti živjeti i sjećati se. Jer kao što je neko rekao: "Dok god nas se sjećaju oni koji su ostali iza nas, mi još uvijek živimo, a kad uspomene na nas nestanu, mi umiremo po drugi put".

Azra Terzić