"... al` smrti se ne bojim
još sam mlad
a moram da se borim
Ne znam ljudi
šta mi ovo treba
da ja ginem
a drugi da gleda..."

Ovo je dio pjesme koju je napisala ruka jednog mladića, sina, brata, odanog druga. Ruka je pisala ne sluteći da će sedam stihova jednog dana postati životna priča onoga koji je bio ponos svoje porodice, uzoran komšija, veseljak, pomalo pjesnik i sanjar, a prije svega dijete Tuzle.
Zvao se Damir. Kako kaže njegova pjesma bio je mlad, nije se bojao smrti i morao je da se bori. Rođen je u Tuzli desetog februara 1975. godine, kao prvo dijete oca Sadika i majke Ramze. Od samog djetinjstva pa do završetka osnovne škole njegovu porodicu pratile su nevolje.
Lijepih trenutaka bilo je malo, a "sutra" nije obećavalo ništa. No, za malog Damira to nije bila tragedija. U školi je bio dobar đak, a roditeljima je pomagao čuvajući tri godine mladu sestru i šest godina mlađeg brata. Nakon završene osnovne škole upisao je srednju Građevinsku školu u Tuzli s nadom da će poslije završetka škole dobiti dobar posao. Ali nažalost, došao je rat i svi su planovi pali u vodu. Iako je tada imao 17godina, Damir se nije dao obeshrabriti.
Teško je opisati riječima sve ono što je on radio, samo da bi svojim roditeljima olakšao već odavno teške dane. Pod pritiskom neimaštine bio je prisiljen da potraži posao. Dok su drugi mladići dangubili, on je radio. I nije mu bilo mrsko, a nije ga bila ni sramota unositi ugalj ili prenositi vreće od trideset, pedeset, pa i više kilograma. Nije prezao od rada, jer je znao koliko zarada znači njegovoj porodici. Pola zarade bi uvijek davao ocu u ruke, a pola je ostavljao za sebe. Onda bi opet od te polovine unosio u kuću.
I onda kada nije donosio ništa, ukućani su mu se radovali, jer on je bio radost. Ali ne samo porodici već i komšijama, jer su znali da se, kad god trebaju pomoć ili društvo, mogu obratiti njemu. Mnogi su ga voljeli, a i on je volio njih. Najviše od njih je volio Envera, rahmetli Sulju, Mirelu i svoju djevojku Amiru.
Amira je stanovala u Mramoru i Damir ju je posjećivao gotovo svake večeri. To ga nije sprečavalo da kući dođe prije policijskog sata. Ali, jedne noći Damir se nije vratio. Roditelji se nisu baš puno uzrujali zbog toga, momak ko momak - doći će ujutro. Međutim, njega nije bilo ni ujutro, ni nikad više. Jutro je donijelo bolan udarac. Njegova krv pomiješana s krvlju nevine mladosti, prekrivala je kaldrmu sastajališta mladih.
Zašto je Damir sa drugovima bio pred Kapijom umjesto u Mramoru, te večeri, niko nije saznao. Tajna je pokopana s njima u najtužnije jutro grada Tuzle 29. 5. 1995. godine.
To je bila Damirova životna priča. Zar je poslije svega zaslužio da mu se to desi? Da li mu je život mogao pokloniti nešto više od šesnaest gelera, 16 rana na srcu oca Sadika i majke Ramze? Vidi li svijet da sjaj Pariza, Londona i New Yorka blijedi pred suzama brata Amira i sestre Damire? Svijet može reći da mu je žao, može doći i donijeti cvijeće tamo gdje leže oni za čiju smrt su i sami krivi; mogu slati i telegrame sućuti, ali Damira i druge ne mogu oživjeti. Kasno je za to. Ali zato mogu spriječiti da se to ponovi bilo gdje i bilo kad. Zato neka se svi roditelji ovog svijeta zamisle nad riječima Damirovog oca:
"Ja imam Damiru, imam i Amira, ali nema meni mog Damira. Sve je praznina koja se ne nadoknađuje. To je bol neizbrisiva do smrti. Sada molim Allaha da mi da snage da preživim ovo..."

Dženita Jogunčić