Dijana i ja nikad se zvanično nismo upoznale. Viđala sam je često ispred Kapije za vrijeme večernjih izlazaka. Bila je jedna od najljepših djevojaka u gradu. Nisu toliko skladne crte njenog lica pobuđivale pažnju koliko nešto svijetlo, radosno i snažno što je izviralo iz cijele njene ličnosti.
Zato ne mogu pisati o smrti jer ona mi se nekako čini nespojivom sa Dijanom.
Gledamo njene fotografije, Dijanini roditelji i ja. Mala curica kovrdžave kose i prodornog pogleda. Isti pogled na slikama iz djetinjstva i onoj sa studentskog Indexa. Slušam priču o djevojčici, Dijana kako mazi hrčka, Dijana kako se sa mnoštvom djece igra u pijesku, Dijana koju na sedmom spratu solitera u pet sati ujutro budi pas vukući je za uho, Dijana kako trči uz stepenište a majka prije nego što će i zakucati na vrata govori mladoj Dragani: Evo je, vraća se! Trenira rukomet, prošle godine je upisala Filozofski fakultet, Odsjek Matematika i fizika, dodaje otac. I svi su glagoli u toj priči stavljeni u vrijeme sadašnje. Dijana sama zarađuje svoj džeparac, ima mnogo prijatelja, uvijek jasno daje do znanja šta želi a šta ne. Evo Dijane kako prerušena u dimijama i sa maramom na glavi sačekuje momka na autobuskoj stanici a on je ne prepoznaje i svi se smiju uspjeloj varci.
Gledam ih. Bili bi srednjovječni ljudi kada ne bi pričali ovako toplo, držali se za ruke kao da su tek stupili u brak i gledali onako kao što sa slika gleda Dijana a u očima joj se iskri smionost i toplota.
Teku riječi. U njima živa Dijana odlazi sa Nedimom u šetnju nestašna, lijepa, vesela, a onda ranjena Dijana što se lavovskom snagom bori za svoj život, Dijana koja kao leptir napušta tijesnu čahuricu i odlazi u susret novim svijetovima. I pitam se čemu liči ljudska sudbina?
Kuda čovjek žuri i kamo stiže? Kroz ruže i trnje, kroz mrak trčeći za tragom svjetla ispred nas. U bolu se kleše ljudsko srce ali čemu jakost i snaga kad na kraju puta ko zna šta nas čeka ? Dok život i bol u nama rađaju nove tišine i novu smjelost, ponekad se pitam čemu čvrstoća i čemu znanje ako nam se rasplinu snovi kao jutarnja izmaglica? Ti si otišla sa dušom punom snova i žive mladosti. Ne plaši se, preživjela si smrt i još si uvijek jedna od najljepših djevojaka u gradu.

Jagoda Iličić