Kada je na svijet stigao sinčić Edhem, a to je bilo šestog januara 1975. godine, bio je to jedan od najsrećnijih dana u porodici Jasmine i Envera Sarajlića u Tuzli. Beba je imala zeleno-plave okice, crnu kosicu i prodoran glasić.
Osamnaest mjeseci stariji Jasenko bio je srećan i radostan što je dobio brata. Kao da ga je požurivao da što prije odraste da bi se imao s kim do mile volje igrati. Jasenko je tada bio desna ruka roditeljima u brizi i čuvanju maloga Edhema.
Edhem, vragolasti dječačić, želio je da što prije odraste. Pomoću svoje maestralne hodalice, brzo se kretao od jednog do drugog kutka sobe. Ponekad padne, ali se brzo i uzdigne. Nastavlja skakutanje, diže ruke, kao da bi želio poletjeti.
Osnovnu školu Edhem je pohađao i završio u Tušnju. U tom periodu, a i kasnije, jedan od najboljih njegovih prijatelja je Eldin Dino Đulić. Bili su nerazdvojni. Veliki je broj prijatelja stekao i kao gimnazijalac (završio je matematičko-fizičko-računarski smjer Gimnazije "Meša Selimović" u Tuzli), a i kao student Tehnolo¬škog fakulteta.
Edhem se, u osnovnoj školi, počeo baviti muzikom. Prve časove na klasičnoj gitari uči privatno, kasnije i samostalno. Djed Hasan mu kupuje električnu gitaru. Običnu je imao. Iz Poljske dobija dijelove za poboljšanje akustičnosti. Ubrzo sebi kupuje bubnjeve, zatim i bas-gitaru. Osniva vlastitu muzičku grupu "Infanticide". Svira na maturskim večerima, po osnovnim školama i u "Stelektu", u prostorijama Elektro-mašinskog fakulteta. Svoje muzičko umijeće uveliko je dokazivao u raznim sastavima. Svirao je u orkestru Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" u Tuzli i Tamburaškom orkestru Sportskog društva "Sloboda". Zapažen je njegov nastup na mnogim manifestacijama.
Od 1990. godine pohađao je padobranski tečaj. Uspješno skače na aerodromu "Dubrave" i postiže visoke ocjene. Želio je postati pilot. Edhem se među prvima prijavio na konkurs za mlade, zainteresovane za vojne akademije u zemljama Evrope i Azije. Edhem je želio da pomogne svojoj zemlji da se brani i odbrani. Njegov stariji brat Jasenko je od 30. decembra 1993. godine pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Trećeg aprila 1995. godine je, u borbama na Majevici, Jasenko teško ranjen. Više sati, skupljen u vodi i krvi, Jasenko leži u rovu, čekajući da se smiri napad, da bi ga drugovi izvukli i spasili. Edhem je pomagao bratu Jasenku da teške rane što brže preboli.
Trinaestog maja 1995. godine Edhem je, kao član Tamburaškog orkestra Sportskog društva "Sloboda" iz Tuzle, sudjelovao na tradicionalnom Festivalu tamburaša Hrvatske u Osijeku. Tuzlaci tada osvajaju drugo mjesto i Srebrenu plaketu.
Edhem Sarajlić 25. maja 1995. godine, oko 19 sahati, dobija diplomu iz Osijeka za učešće na tamošnjem Festivalu tamburaške glazbe.
Odmah odlazi, prvo na "Bulevar" kod Pošte u Tuzli, a zatim i u centar stare gradske čaršije, na poznatu "Kapiju", da se, zbog prijema diplome, proveseli s jaranima. Na isturenom zidu jedne zgrade, na već sada kobnom mjestu, sjedila su četvorica mladića. Pogodila ih je zločinačka četnička granata, ispaljena s Ozrena. Edhem Sarajlić i Rusmir Ponjavić poginuli su, Davor Nečemer teško je ranjen, a Tihomir Tićo Stojanović lakše je povrijeđen.
Edhem Sarajlić bio je talenat u svakom pogledu. Muzičar, plivač, skijaš, padobranac. Jarančina. Miljenik djevojaka. Kažu da je pisao i filmske scenarije. Svojevremeno je bio kompletirao ekipu za kratkometražni igrani film. Zurio je kao da je znao da će živjeti svega dvije decenije. U tih svojih dvadeset godina postigao je krupne rezultate. Njegovi brojni prijatelji, među kojima i Jasko Slijepčević, imaju najbolje riječi o svom dragom Edi. Dirljivo pismo koje mu je nakon ove tragedije napisao njegov najbolji prijatelj Eldin Dino Đulić, danas se nalazi na mezaru Edhema Sarajlića na Banji. Ostaje nezaborav za roditelje, brata, rodbinu i prijatelje.
Ostaje bol.

Ferid Šljivić