Obitelj Mehmedović poznajem dugo godina, majka Ševala Lala zdravstveni je radnik kao i moji najbliži.
U noći 25. maja, nakon stravičnog masakra što ga učini pomračeni um četničkih zločinaca s Ozrena, pred Kliničkim centrom i po svim hodnicima i ambulantama našlo se na hiljade građana Tuzle tražeći svoje najdraže. Majku Lalu Mehmedović sreo sam u hodniku iza prijemne hirurške ambulante. Kršila je ruke pitajući me:
- Kaži mi znaš li šta je s mojim sinom! Sigurno me poznaješ, radim s tvojim kćerkama.
Na metar-dva od klupe gdje su je smirivale kolege-medicinari vidio sam na nosilima tijelo nekog poginulog mladića prekriveno dekom. U srcu mi je bila zebnja da je to, možda, sin majke Lale, a da to ona još ne zna. Nije to bio Edin, ali ni Edina - Ede, kako sam nekoliko minuta kasnije saznao od liječnika, više nije bilo među živima.
Četnička granata ubila je te noći Edina Mehmedovića, ranila i njegovog brata Amela. Sedam dobrih momaka i višegodišnjih prijatelja bilo je na Kapiji zajedno i u toj noći smrti i užasa: dva su poginula, ostalih pet ranjeno.
Majka Lala i otac Sadil Mehmedović izgubili su drago dijete. Amel je ostao bez brata, a djevojka Lejla bez mladića sa kojim je namjeravala zajedno krenuti stazama života.
Sjedim sa ocem Sadilom. Malo govorimo. Čitamo pisma što ih zajedno napisaše roditelji, brat i djevojka. Njihovo sjećanje na dragog momka crne kose i krupnih tamnih očiju, Edu što je neizmjerno obožavao odlučne momke poput Džemsa Dina ili Miki Rurka, što je slušao Metalike i Džonija Štulića kao i mnogi iz njegove generacije.
Edin Mehmedović nije stigao da napuni ni 20 godina života. Do dvadesetog rođendana dijelila su ga još četiri mjeseca i jedan dan. Umjesto da ga zajedno obilježe, obitelj i Edini prijatelji krenuli su 26. septembra na šetalište Slana banja gdje se nalazi i mezar Edina Mehmedovića. Hrabrog momka iz specijalnog odreda "Bosna 3" MUP-a Bosne i Hercegovine. U ovu jedinicu uključio se dobrovoljno, želio je, kao i druga dobra djeca svoje majke Bosne, pomoći u njenoj borbi do slobode. Bio je ratnik sa minđušicom u uhu, kose kratko ostavljene, sport kojim se bavio, a riječ je o karateu, pomogao mu je da uspješno izdržava sve napore.
Kad nije bio na zadacima sa svojom jedinicom Edin Mehmedović je provodio vrijeme sa djevojkom Lejlom i svojim drugovima. Brat Amel je imao svoje društvo. A u tom slobodnom vremenu nalazilo se i trenutaka za predah uz naučne i filmske časopise, te sportske novine. Privlačila ga je naučna fantastika, svijet nepoznatog, putovanja i traganja. Uz njih i astrologija. Na zidovima i regalima našeg stana, priča nam otac Sadil, uvijek su se mogli naći listovi na kojima je Edo ispisivao njemu drage životne poruke umnih ljudi. Među njima i ona "živi brzo jer smrt može doći prerano", koju još davno ispisa Džems Din.
Od oca Sadila saznah još nešto. Edin je negdje, u trenucima nostalgije, svojim prijateljima govorio da neće dočekati svoj 24. rođendan. Riječi su mu se obistinile. Njegova razmišljanja o ratu i stravičnoj agresiji na zemlju Bosnu najbolje će objasniti ona Merodotova poruka što ju je Edin Mehmedović stalno držao u svojoj sobi i sveskama gdje je ispisivao dio svoje intime:
- Nema tako luda čovjeka koji bi više volio rat nego mir. Jer, u miru sinovi pokopavaju očeve, a u ratu očevi pokopavaju sinove.
I u noći masakra tuzlanske mladosti četnički zločinci su pokazali da takvih ludih monstruma ipak ima. Ubili su 71 dijete Tuzle, a skoro 130 ranili. Majka Lala Mehmedović postavila mije te noći najteže pitanje na koje nisam imao odgovor.

Salih Brkić