U kući je sve nekako ušuškano: mekani ćilimi, debeli vuneni prekrivači, zavjese do poda, sat što tiho, umirujuće, kuca. U njoj se osjećate sigurni, zaštićeni od svega što bi moglo da vas povrijedi spolja. Ali ono što boli i vrijeđa je tu, unutra.
U svakoj stvarčici, u svakoj sitnici, velikim je slovima napisano: EDIN.
"Nikada nisam bila zaposlena. Muž mi nije dao da radim. Ostala sam kod kuće da djeci ništa ne nedostaje, a sada meni nedostaje sve!", priča majka. "Uvijek sam mislila da je normalno da djeca pokopaju roditelje, ali roditelj dijete... Teško je, teško..." Otkidaju se suze od srca i krvave padaju i miješaju se sa zrnima kafe. Ove guta mlin, a suze klize niz zubac vremena koji ide sve dalje i dalje u prošlost.
25. VII 1973. Tuzla. Edin Mujabašić je rođen u porodici koja je već imala malu Majdu.
"Prve korake, djetinjstvo, prve ocjene prošao je sa drugovima iz O.Š. "Franjo Rezač". Bio je vazda veselo dijete, uvijek spreman za druženje, igru. Bezbroj je njegovih dogodovština, teško je izdvojiti jednu. U svakoj od njih je Edin, a samo sve zajedno su on. Poslije završene osnovne, upisao se i završio Elektrotehničku školu."
"A društvo ga pamti kao veselog momka, uvijek spremnog na šalu. Volio se družiti, ići na rođendane, proslave.
Kažu da nisu htjeli zabavu praviti ako Mony neće biti na njoj. Mony su ga zvali." Njegova majka ne zna zašto. Nikad Mony nije bio neraspoložen. Uvijek mu je smiješak bio na usnama, smiješak u lijepim, plavim očima ispod nestašnih kovrči."
Teško majka prebire po riznici uspomena, gorko okrećući strane, lagano drži krhke listove sjećanja... sada su joj oni vredniji od svega. I priča:
"Po mjesec dana znali smo ne biti kod kuće, muž i ja. Bili bismo na vikendici, a Edin bi ostao sam kod kuće. Majda se već rano udala. I uvijek smo mislili da ćemo zateći rusvaj kada se vratimo nazad. A i obilazili bismo ga počesto. Mislili smo: sam je, muško je, može svašta napraviti, razbiti. A i kad bismo došli kući, našli bismo sve po starom. Sve čisto, oprano, ispeglano, ma i ručak napravljen. Jedan je onakav u hiljadi bio."
Ispred njenih očiju lete slike prošlih dana. Toliko su čiste, kristalno jasne, čine se tako stvarne, skoro da ih i ja mogu vidjeti.
"Nikad nisam znala ni da je djevojku imao. A često bih mu znala govoriti: "Edine, sine, kad ćeš mi snahu pokazati?!" A on bi me samo zagrlio i rekao: "Mama, kad bude ona prava, ja ću ti je dovesti. A mati k'o mati. Za mene su sve bile prave."
Suze polako, kao iskradajući se, klize niz obraze. Ruke leže, mirno položene u krilu. Ja gledam koja će suza prva skliznuti niz obraz: iz lijevog ili desnog oka. Svejedno je, odmah ih stižu druge.
Mony je pisao aforizme. Pisao bi: "U 18-oj godini i đavo je lijep", "Groblja su puna nezamjenljivih ljudi", "Groblje je jedina zemlja gdje vlada jednakost", "Ljudi ratuju, geleri ubijaju", "Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš'... U zadnje vrijeme je često počinjao rečenicu sa: "Ako se ponovo vidimo...", "Možda kad se čujemo...", "Ne vjerujem da ću više...""Nikada nije izlazio kad bi svirala uzbuna. Nije to volio. Ostajao je tad kod kuće. A ne znam šta se tu noć desilo. Noć majska, lijepa, topla. Još me kolima dovde dovezao i kaže: "Odoh ja, mama, samo malo, neću ja dugo! To je bilo zadnji put da sam ga vidjela!!!"
Majka često odlazi na groblje. Sjedi gore. Uvijek zapali jednu svijeću svom sinu Edinu. Svijeća, kad izgori, ostavlja trag iza sebe. A majku evo već 6 mjeseci muči jedno. Nikad do sada, još nikad nije našla trag od svijeće. Jednostavno ga nema, kao da svijeća nikada nije ni bila zapaljena! Neka tajanstvena duša obilazi Edinov mezar svakog dana i očisti ga prije majke. Ona je do sad još nikad nije srela. A kaže voljela bi više nego išta. Voljela bi da je upozna i popriča s njom. Da vidi ko to njenog Edina u rahmetu obilazi.
Lagano prstima prebirem po Monyjevim slikama. Neobično je i čudno gledati slike snimljene 1. V '95. a znati da samo 20-ak dana poslije Mony više neće biti među nama. Čudno, iz priče njegove majke, osjećam kao da ga poznajem. Slike klize kroz moje prste, prepoznajem ljude, mjesta.
Mony ima jednu sliku snimljenu kada mu je bilo dvije godine. Slikala ga je majka; slika je snimljena 20-ak metara niže od mjesta gdje će 20. godina poslije Mony biti sahranjen. Nedostajalo je tačno dva mjeseca pa da Mony napuni 22. godine.
Oprosti mi, dragi Edine, što ovako šturo na papir stavljam 22 godine tvog života. Znam da je ovo samo kap, a ja bih volila izliti cijelu čašu. Znaj da će tvoj mezar od sada obilaziti još neko.

Alma Simičić