Edina Ahmetašević
20 godina
Rođena je 11.12.1974. godine u Tuzli. Odrastala je u Kuli, zajedno sa godinu dana starijim bratom Edinom. Igrali su se i skupa i svako sa svojim društvom. Uz maminu i tetkinu pomoć Edina je šivala haljinice svojim lutkama i pravila im suncobrane. Razgovarala je snjima, hvalila ih, pričala im bajke. U ljetnim mjesecima Ahmetaševića dvorište bivalo je puno djece. Igrali su se škole, lopte, ganje... A kad ugrije sunce, kad zablješti prejaka svjetlost, djeca su se povlačila u hladovinu iza kuće gdje su nastavljali igru...
Osnovnu školu Edina je pohađala u Pedagoškoj akademiji u Tuzli. Tu je stekla nove drugarice i drugove. Imala ih je puno, pogotovu odkako svira harmoniku. Prve naučene pjesmice su je oduševile. Brzo je učila. Svirala je u školskom orkestru i bila član pionirskog hora u Domu mladih. Mama je išla na svaku školsku priredbu da gleda i sluša svoju djevojčicu. Kad svira, Edina se raduje. Bude sva ozarena. Mami tada izgleda posebno lijepa. "Kao iz bajke je". Poslije priredbe dovodila je kući svu tu družinu: Sanelu, Natašu, Elsada, Dariju... Dugo su prepričavali zgode, šalili se i smijali.
Ujutru, kad polazi u školu, Edina uvijek poljubi mamu i brata. I oca Arija, kad je tu. Otac je često putovao i donosio je sitne, male dječije radosti. Edina ga se zaželi i dugo ga grli, vješa se o vratu, nešto mu šapuće na uho. A on je gleda, sluša, raduje se. Topi se od sreće. I tako se to ponavlja godinama, i sad kad je Edina student. Sve je to ostalo isto.
U posljednjih tri godine, dvojica Edininih djedova, Rahman i Salih, živjeli su sami, svaki u svom stanu. Edina ih je redovno posjećivala. Vodila je s njima duge razgovore, pravila im "najbolju kahvu na svijetu" i povremeno pospremala stan. Uglavnom su se mama i tetka brinule o njima, ali oni su obojica stalno iščekivali Edinu. Voljeli su je. Navikli su se na njeno čavrljanje, njene šale, a bogami i poozbiljne razgovore uz mangalu i kahvu, koju je Edina pila samo sa svojim djedovima, ne zna ni sama da li više zbog opojnog mirisa anduza iznad mangale ili zbog tih razgovora. Djed Rahman je s njom razgovarao uvijek jednako, kao kad je bila mala i to je njoj bilo zabavno. Pred polazak kući Edina bi značajno pogledala djeda, kimnula glavom i rekla: "Tako ti je to moj djede! Dolazim opet sutra ili prekosutra i dobro ćemo se ispričati."
Mama Zilkida, unatoč svemu, smireno je govorila o Edini. U njenom nastupu se kao u daljini naslućuju njena plemenitost i odvažnost. Nadasve, sad je tiha. Tihi su joj i pokreti ruku, i govor i misli. Kao da je sva u nekom pritajenom grču. Kao da nešto osluškuje.
Pred veče 25. maja Edina je još jednom upitala mamu: "Jesam li ti lijepa?" I sa uobičajenom gestom mahnula rukom: "Ćao, vidjećemo se!" Mama se samo osmijehnula. U stvari bila je sretna i ponosna. Poslije je saznala da je Edina to veče izišla sa Selmom, Adisom i Elmom. Bile su kod stare česme. Trebalo je da se nadu s društvom pred Pozorištem. Mogle su prječicom pored "Elme", ali je Edina htjela da prođu Kapijom. Samo da prođu, neće se zadržavati.
Prizor je već bio uobičajeno lijep i veličanstven: u najljepšem i najstarijem dijelu grada sastala se sva njegova mladost i ljepota njegova. Glasna, živa muzika, ritam bubnjeva, stotine mladića i djevojaka se klate u tom ritmu, dovikuju se razdragani, ljube, smiju. Onda su odjednom svi bili zaglušeni i zaslijepljeni užarenom, razornom eksplozijom.
Edina je poginula.
I Elma je poginula. Adisa je na liječenju u Zenici. Selma je izgubila nogu. U Irskoj je.
Mama Zilkida, unatoč svemu, govori smireno. Jednako plemenita i odvažna. Sada nadasve tiha. Tihi su joj pokreti, tih govor, tiha misao. Kao da nešto osluškuje. Nekog očekuje? U njenim očima, u njenoj svijesti, u njenom bliskom sjećanju živi i dobuje jedan tihi eho: "Ćao, vidjećemo se".
Džemal Poljaković