Edina Ahmetašević
20 godina
Rođena je 11.12.1974. godine u Tuzli. Odrastala je u Kuli, zajedno sa godinu dana starijim bratom Edinom. Igrali su se i skupa i svako sa svojim društvom. Uz maminu i tetkinu pomoć Edina je šivala haljinice svojim lutkama i pravila im suncobrane. Razgovarala je snjima, hvalila ih, pričala im bajke. U ljetnim mjesecima Ahmetaševića dvorište bivalo je puno djece. Igrali su se škole, lopte, ganje... A kad ugrije sunce, kad zablješti prejaka svjetlost, djeca su se povlačila u hladovinu iza kuće gdje su nastavljali igru...
Osnovnu školu Edina je pohađala u Pedagoškoj akademiji u Tuzli. Tu je stekla nove drugarice i drugove. Imala ih je puno, pogotovu odkako svira harmoniku. Prve naučene pjesmice su je oduševile. Brzo je učila. Svirala je u školskom orkestru i bila član pionirskog hora u Domu mladih. Mama je išla na svaku školsku priredbu da gleda i sluša svoju djevojčicu. Kad svira, Edina se raduje. Bude sva ozarena. Mami tada izgleda posebno lijepa. "Kao iz bajke je". Poslije priredbe dovodila je kući svu tu družinu: Sanelu, Natašu, Elsada, Dariju... Dugo su prepričavali zgode, šalili se i smijali.
Ujutru, kad polazi u školu, Edina uvijek poljubi mamu i brata. I oca Arija, kad je tu. Otac je često putovao i donosio je sitne, male dječije radosti. Edina ga se zaželi i dugo ga grli, vješa se o vratu, nešto mu šapuće na uho. A on je gleda, sluša, raduje se. Topi se od sreće. I tako se to ponavlja godinama, i sad kad je Edina student. Sve je to ostalo isto.
U posljednjih tri godine, dvojica Edininih djedova, Rahman i Salih, živjeli su sami, svaki u svom stanu. Edina ih je redovno posjećivala. Vodila je s njima duge razgovore, pravila im "najbolju kahvu na svijetu" i povremeno pospremala stan. Uglavnom su se mama i tetka brinule o njima, ali oni su obojica stalno iščekivali Edinu. Voljeli su je. Navikli su se na njeno čavrljanje, njene šale, a bogami i poozbiljne razgovore uz mangalu i kahvu, koju je Edina pila samo sa svojim djedovima, ne zna ni sama da li više zbog opojnog mirisa anduza iznad mangale ili zbog tih razgovora. Djed Rahman je s njom razgovarao uvijek jednako, kao kad je bila mala i to je njoj bilo zabavno. Pred polazak kući Edina bi značajno pogledala djeda, kimnula glavom i rekla: "Tako ti je to moj djede! Dolazim opet sutra ili prekosutra i dobro ćemo se ispričati."
Mama Zilkida, unatoč svemu, smireno je govorila o Edini. U njenom nastupu se kao u daljini naslućuju njena plemenitost i odvažnost. Nadasve, sad je tiha. Tihi su joj i pokreti ruku, i govor i misli. Kao da je sva u nekom pritajenom grču. Kao da nešto osluškuje.
Pred veče 25. maja Edina je još jednom upitala mamu: "Jesam li ti lijepa?" I sa uobičajenom gestom mahnula rukom: "Ćao, vidjećemo se!" Mama se samo osmijehnula. U stvari bila je sretna i ponosna. Poslije je saznala da je Edina to veče izišla sa Selmom, Adisom i Elmom. Bile su kod stare česme. Trebalo je da se nadu s društvom pred Pozorištem. Mogle su prječicom pored "Elme", ali je Edina htjela da prođu Kapijom. Samo da prođu, neće se zadržavati.
Prizor je već bio uobičajeno lijep i veličanstven: u najljepšem i najstarijem dijelu grada sastala se sva njegova mladost i ljepota njegova. Glasna, živa muzika, ritam bubnjeva, stotine mladića i djevojaka se klate u tom ritmu, dovikuju se razdragani, ljube, smiju. Onda su odjednom svi bili zaglušeni i zaslijepljeni užarenom, razornom eksplozijom.
Edina je poginula.
I Elma je poginula. Adisa je na liječenju u Zenici. Selma je izgubila nogu. U Irskoj je.
Mama Zilkida, unatoč svemu, govori smireno. Jednako plemenita i odvažna. Sada nadasve tiha. Tihi su joj pokreti, tih govor, tiha misao. Kao da nešto osluškuje. Nekog očekuje? U njenim očima, u njenoj svijesti, u njenom bliskom sjećanju živi i dobuje jedan tihi eho: "Ćao, vidjećemo se".

Džemal Poljaković
Print
Petnaesta godišnjica masakra na Kapiji
25. maja 2010. godine se navršava 15 godina od masakra na tuzlanskoj Kapiji kada je od granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske sa Ozrena ubijena 71 mlada osoba, a još preko 240 teško i lakše ranjeno.
Masakr će ostati upamćen kao jedan od najvećih zločina protiv civilnog stanovništva tokom rata u Bosni i Hercegovini. Do sada je za zločin pred prvostepenim sudom osuđen oficir Vojske Republike Srpske Novak Đukić na 25 godina zatvora.

Protokolom Općine Tuzla, u utorak 25.maja u 10:30 sati predviđeno je polaganje vijenaca i cvijeća na Slanoj Banji, a zatim komemoracija žrtvama na Kapiji u 12 sati. Predviđeno je da se pročitaju imena svih civila koji su stradali u periodu 1992-1995 u Tuzli. U 20:55, u vrijeme pada granate na Kapiju, oglasiće se i sirene. U 20:55 na lokalnim TV stanicama biće emitovane emisije posvećene 25. maju.
impressum | o nama