Djevojka, duge plave kose, Edisa!
Slike pokazuju vrijeme, a mati Nedžiba je progovorila sa slikama, progovorila je uzdišući i plačući. Plače danima. Plače okamenjeno srce majke nad slikama. Drhtavim rukama briše suze sa slika. Edisa je sa nama, a nema je u kući.
- Nemam šta da kažem - Nedžiba će.
Izdvoji jednu sliku i dugo je gleda. Šuti i plače. Poslije ponovnog brisanja suza pruži mi sliku i reče:
- Edisa sa Osmanom. Ima harmoniku. Ima devet godina. Evo je, naučila je da svira harmoniku, a voljela je da zapjeva "Osmanaga".
Plače Nedžiba, plače Edisina tetka iz Vlasenice, plače snaha. Zaplakasmo i mi ostali koji smo se našli u kući. Gledamo slike koje Nedžiba pruža, a ona se sama u sliku zagleda i pogled zadrži u daljini, nešto traži očima. Traži, a nema. Ima.
- Daj Zineta tu sliku. Nema tu, Zineta sestro, ima u Edisinoj sobi.
Zineta donesi davnašnju sliku. Slika iz Nedžibine mladosti.
- Evo mene, na mene je Edisa. Ista. Evo, ja imala pletenice. Petnaest godina sam rasla, u Vlasenici.
Sparno julsko jutro.
Ulaze dvije postarije žene, umorne, u znoju, sa suzama u očima.
- Iz Vlasenice smo, iz Nedžibinog rodnog kraja. Rodbina.
Pijemo kahvu i Nedžiba će:
- Evo imala je zelene oči, na đedu, na moga babu.
Traži Nedžiba babinu sliku.
- Evo ga! Davnašnja slika. Ja je uzela od babe.
- Evo Edise u školi. Imala je pletenice. Ovo smo... Ne znam. Nedžade sine jesi li ovo ti? Jesi.
Senad, drugi sin, siš'o u čaršiju, a evo ga na slici. Pomaže nam za petak.
Evo Edise. Ovu haljinu kupio moj brat kad se otvorila robna kuća. Evo i ova slika. Ovo se slikala za ličnu kartu.
Plače Nedžiba, ne suši oči.
- Otišla sa Amirom na Kapiju. Tamo su zagrljene... Bila sam na mezaru. A htjela je da se vrati tako kaže njezin drug. Nešto joj se nije dalo da se vrati.
Šuti Nedžad. Borac je. Edisin brat.
- Hej moj Nedžade moj, ne znaš ti to. Ne znaš ono što ja znam. Znam ja sve. Sve ove slike ću ponijeti Osmanu. Zove da dođem, a kad nazove telefonom plače. K'o otac. Obeznanio se kad je čuo da je Edisa na Kapiji...
-A kako ću ja bez Edise?
Prestade govor, nastade šutnja i samo se čuje Nedžibino jecanje. Suze same idu.
- Iću ja Osmanu, šta ću. Pa ću se vratiti. Ostala mi Edisa.
Šoljicu kakve popih sa Nedžibom u djevojačkoj sobi. Mladost na slikama. Edisina soba. Igračke, kutije, ukrasi. Sve ono što odiše mladošću. Toplo julsko popodne, a Nedžibin pogled sa prozora na kom je razmaknuta zavjesa ide prema Edisi. Obronci brda obasjani suncem, a mezar je tamo, tamo je mladost.

Zekira Zigić

EDISA
25.05.1995. GODINE

Ne znam dal'i je ljepša zora
od tebe moja jedina kćeri
ili suton kada povjetarac
na počinak ispraća dan sunčan vreli.

Da li je pjesma šumskog slavuja
ljepša od tvoga umilnog glasa
ili vitka jasika što trepti
vitkija od tvoga tananog stasa.

Da li su jezera zelena bistra
bistrija od zjene oka tvoga
zašto te onda najdraža moja
otrže dušman iz krila moga.

Sad zame nema više zore
nečujem cvrkut pjesme slavuja
a tamne noći moje su more
u srcu oganj mržnja, oluja.
Ni sve kletve ovog svijeta
ni sva mržnja koju nosim
ne mogu dušmanu osveta biti
što mi te Edisa mladu pokosi
Spuštam te u crnu zemlju kradom
baš kada rumena zora sviće
umjesto da živiš vesela i sretna
sada kabur vječna tvoja kuća bit će.

Zauvijek sa tobom opraštam se sada
sa suzom u oku i ranom u duši
svojim odlaskom jedina kćeri
sva moja sreća i radost se sruši.

Od prijateljice