Trećeg maja 1992. godine bježeći ispred četničkih hordi, u dugoj koloni prema Tešnju, našli su se brat Adin (24) i njegova sestra Elma (20) djeca vrijednih domaćina Hasiba - pravnika, nekadašnjeg radnika SUP Doboj i Hajrije Brguljak, ekonomskog tehničara.
Od toga dana počinje prava golgota ovo dvoje mladih ljudi, jer roditelji ostadoše u okupiranom Doboju. Trebalo je suočiti se s istinom da su roditelji ostali u četničkim rukama, suočiti se s istinom da više nema bezbrižnih mladalačkih dana, da je rat i da se mora preživjeti, da se mora živjeti sa granatama, bez roditeljske pomoći, bez igdje ikoga.
Tešanj, Zenica, Tuzla, Gračanica, boravak u svakom mjestu je priča za sebe i grčevita borba za goli život dvoje mladih ljudi.
- Ipak, nismo klonuli duhom - priča dvadesetčetvorogodišnji Elmin brat Adin, pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Moja seka Elma postala je kao prava domaćica, snađe se za tili čas i za hranu i za garderobu, ali su joj misli bile u Doboju. Često smo duboko u noć pričali o našim roditeljima, u glavi su joj se vrzmale crne misli i stalno je znala reći: - Samo da tata i mama dođu,da ih se nagledam, da se ispričamo, za ostalo ćemo lahko.
Sedmog oktobra 1994. godine ostvarila se prva i najveća Elmina želja, putem razmjene u Gračanicu su stigli majka Hajrija i otac Hasib. Ponovo su bili svi zajedno, doduše ne u svojoj kući, ali svi u jednom zagrljaju. Ko je bio sretniji od Elme, Elmice, kako su je, tepajući joj, znalu zvati. Naravno, i Adin je bio kao preporođen. Nekako u isto vrijeme ostvarila se i druga velika želja ove simpatične i vrijedne djevojke. Upisala je prvu godinu Ekonomskog fakulteta u Tuzli, mada joj je san bio engleski jezik. Otac Hasib, penzioner radio je teške poslove kao fizički radnik u "Vega-fruitu", samo da bi ostao koji dinar za Elmine studije.
- Spremim ja tako njoj malo bolju hranu, a ona nekako sve mršavija. Pitam je šta je to s njom, a ona kaže:
- Svu hranu mama, podijelila sam svojoj raji, kroz suze govori Elmina majka Hajrija. Voljela se lijepo oblačiti, kao i svaka djevojka, željela je što kažu da bude u trendu.
- Dva dana prije smrti, kao da je nešto predosjećala. Javila mi je da joj hitno pošaljem najljepšu haljinu koju sam šila do kasno u noć, samo da bih joj ispunila želju. U toj haljini je i poginula, bila je kao cvijet lijepa - nastavlja dalje bolom skrhana majka Hajrija, koja dok priča lista fotografije. Drži fotografiju na kojoj su njen sin Adin i rahmetli Elma, od dva cvijeta, jedan mlađi je otišao podzemlju.
Od svih članova porodice Brguljak koju je zadesila velika tragedija, čini se da se najbolje drži otac Hasib, čija je Elma bila prava mezimica. Suza više nema, jer isplakalo se danima, nedjeljama, mjesecima.
- Odgajao sam djecu kada odrastu da postanu pošteni i vrijedni ljudi, da ne mrze ljude. Cijelog života ja i moja supruga Hajra radili smo neumorno, sagradili kuću, ali eto sada smo ostali bez igdje ičega. Samo da je Elma s nama, ostalo će nekako biti riješeno, kaže Hasib Brguljak, koji nije propustio da se zahvali svima koji su mu unajtežim trenucima žalosti pritekli u pomoć i izrazili sućut.
Tako se četničkom granatom ugasio još jedan mladi život upisan pod rednim brojem dva. Jedna želja Elme Brguljak i to ona najvažnija - da joj živi i zdravi iz okupiranog Doboja izađu otac i majka je ostvarena, druga - diploma ekonomskog fakulteta, nije. Želju je ugasila neumitna smrt od dušmanske ruke. Roditelji, brat Adin, rodbina i brojni prijatelji nikada neće zaboraviti nasmijano lice mlade Elme Brguljak, koja je voljela ljude i život. Zato je brat Adin, za ovu priliku napisao i ovo:
- Tatina zakletva, mamina maza, bratova sestrica - naša ljubav Elma.
- Sve je bilo tako normalno, po redu - baš onako kako treba. Obdanište, škola pa fakultet. Porodica, prijatelji, dom, sreća -iako ne znaš. Onda odjednom, dođu neki poluljudi i sve ti to uzmu, a ti odjednom, spoznaš šta je to sreća. Pričaš nam o tome i odrastaš brzo, jer tako mora. Ne prepuštaš život stihiji i kada je najteže bilo '92, '93, '94, i tek '95-ta.
- Imala je snage za sve nas i pokraj nje sve je imalo nekakvog smisla. Prkosila je zlu i sudbini u crnom, opirala se vremenu i ljudima koji su ukrali njeno obdanište, školu, prijatelje, dom - onim poluljudima koji su ukrali njen život, tatinu zakletvu, maminu mazu i bratovu sestricu ELMICU.
Uvijek ćemo Te voljeti: brat Adin.

Hasan Čalić