Elvir pripada generaciji bosanskih mladića koje su roditelji, početkom 1991. godine, sa zebnjom pratili u zajedničku Jugoslovensku narodnu armiju, da bi ih, teškom mukom i uz veliki rizik, iz nje čupali prije isteka punog vojnog roka, preneraženo uvidjevši da ta armija nije više ni zajednička, niti narodna. Elvirovi roditelji, Ibrahim i Zumreta, i sada sa vidnim uzbuđenjem pričaju o novembru 1991. godine, kada ih je sin pozvao iz Mostara, gdje je, kao na iglama, provodio posljednje mjesece svog starješinskog stažiranja: "Vojska se sprema da krene na Dubrovnik. Donesite mi dokumenta i civilnu odjeću, moram pobjeći." Tada su Ibro i Elvirova tetična Vasvija, uz smjelost kojoj ni danas ne mogu da se načude, na prevaru izvukli Elvira iz kasarne po kojoj su bauljali mahmurni i već nestrpljivi rezervisti iz Srbije i Crne Gore.
Elvir je kao dobrovoljac stupio u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, 17. maja 1992. godine, zajedno sa Buzom i Zukom, svojim najboljim drugovima, sa kojima je, još od prvoga razreda osnovne škole, zajednički prolazio kroz najvažnija životna iskustva. Zbog srodnosti njihove vojne osposobljenosti našli su se u istoj jedinici, koja je, sa komandirom Mujom Grbićem, kroz najžešće i najslavnije vojne okršaje, po svemu sudeći, prošla u prvim mjesecima odbrane od četničke agresije.
Toj sam se jedinici pridružio februara 1993. godine i proveo sa momcima petnaest mjeseci na ratištu. Budući da smo, najčešće, bili u istoj smjeni, imao sam priliku dobro da ih upoznam i sasvim jasno se učvrstim u svome uvjerenju: dok je beogradski režim, kao agresore, na Bosnu slao sam ljudski šljam, rasterećujući svoje hapsane i sanatorije, dotle su na njenom braniku stajali, spremnida daju i svoj život, čestiti i pristojni mladići poput Elvira, najbolji bosanski sinovi.
Gledao sam te momke kako uigrano i disciplinirano izvršavaju zadatke (Mujina zamjerka je bila da to čine nedovoljno pazeći na sebe), da bi, čim se ukaže prodika, započeli živahan razgovor o rok-muzici, razrađujući planove vezane za svoju grupu "Ime ruže". U grupi su bili: Elvir, Buza, Zuka, Bambi i Hera. Premda je bilo teško uskladiti obaveze, momci su uspjeli da održe nekoliko nastupa i naprave nekoliko snimaka. Slušao sam ih kako pričaju o studentskim obavezama - Elvir je bio student Rudarskog fakulteta - o položenim ispitima i "gutavim" profesorima. Prepričavali su, uz smijeh, dogodovštine iz Omladinskog doma i sa Kapije, i spominjali imena nekih djevojaka koja nisam uspijevao da popamtim. Ne sjećam se da sam ikada prošao kroz čaršiju u večernjim satima a da ih ne sretnem, uvijek u grozdu drugova i drugarica, nasmijane. Mogao se dobiti dojam da su ti momci uvijek u gradu i da su, da kažem njihovim riječima, "inventar na Kapiji", a zapravo su barem polovinu svoga vremena provodili na bosanskim, ratištima braneći svoje najdraže i braneći svoje pravo na normalan, mladalački život.
Tog dana, kada je Elvir došao sa ratišta na sasvim kratak odmor, prvo je potražio sestričinu Irinu - nje bi se najviše zaželio za vrijeme svog odsustvovanja od kuće. Od septembra 1992. godine, kada je zet Vjekoslav poginuo na gradačačkom ratištu kao pripadnik Armije BIH, Elvirova sestra Amela je sa kćerkom najviše vremena provodila u domu svojih roditelja u Tušnju, gdje bi Irina najslađe čokolade i poljupce dobijala kada se "daidžica" vrati. Istuširao se, uskočio u farmerice i plavu majicu i uputio se prema Hotelu "Tuzla", na šišanje. To mu je, ujedno, bila prilika da u šetnji kroz čaršiju sretne nekoga od svoje raje i sazna za novosti.
U povratku prema Tušnju sreo je Nacu, prijateljicu iz Gornje Tuzle, i njene školske drugove. Budući da im se približavao dan mature, izašli su zajedno da načine nekoliko fotografija. Na Način nagovor i Elvir je stao pred kameru.
Kući se vratio oko tri sata, ručao i prilegao da se nakratko odmori. Zumri se činilo da je njen Elvir prerano morao da postane odrastao muškarac - materi se uvijek čini da joj se sin odveć rano otrgnuo iz njene nježnosti - prerano je morao u svoje držanje da unese vojničku odsječnost i starješinsku odmjerenost, prerano izraz svog lica da prilagodi ozbiljnosti uloge što mu je dopala. Samo je njeno oko moglo da prepozna onu maglicu djetinjastog sjaja koju bi zaticala kako lebdi nad Elvirovim vjeđama kada bi došla u njegovu sobu da ga probudi,
Elvir, Buza, Nele i Alči su oko pola sedam pošli u šetnju. Najprije "Mejdan", pa "Cipelići", pa Kapija. Nakon blijeska, Kapijom su se razlijegli mrak, mlaki zadah i zujanje. Dva podmuklo mala gelera zaustavila su se u Elvirovom stomaku. Bio je dobro. Zajedno sa Neletom ubacio je u kola Alčija koji je bio najteže ranjen. Buza je, držeći se za grudi, uspio da se domogne kola kojima je prebačen na Gradinu.
Elvir nije žurio da se prebaci do bolnice - na Klinici za uho, grlo i nos našao se tek oko deset sati. Medicinarima, koji su se užurbano kretali po klizavim hodnicima, govorio je da se posvete težim ranjenicima, on još može sačekati.
Po Cipurku, drugu iz jedinice koji je na Gradinu došao da bi darovao krv, poručio je roditeljima da se ne brinu za njega. U operacionoj sali, ljekari su ustanovili da je Elvir izgubio previše krvi.
Tek nekoliko dana kasnije, razvijen je film i napravljena ova zamagljena fotografija na kojoj se jedva nazire osmijeh na Elvirovom licu.

Zijad Sarajlić