"Golubovi su ovog ljeta crni,
i nebesa se ne plave,
svi osmjesi nestadoše sa gromom,
što pokosi život mlade."

Stojim pred vratima male bosanske kuće, osjećam težinu rastojanja moje ruke od vrata. Udar prstiju po drvetu odzvanja kilometrima. Klecaju koljena i osjećaj težine moga zadatka cijepa staloženost, dok se na pragu pojavljuje čovjek kome su ubili sutra. Ulazim u kuću svijetlih zidova, punu prozračnosti. Iz svakog ćoška izvire toplina i blagost, a ukusna jednostavnost prostora osvaja mirom. Sjedam za drveni stol, nasuprot svome domaćinu.
I šutim.
I on i ja znamo radi čega sam tu. A ta misao boli.
Čovjek sjedi pognute glave, ruku sklopljenih kao u molitvi. Ne zboreći diže glavu i luta pogledom po zidovima. Čini se da tišinu narušavaju čak i otkucaji srca. Otkida se od usana beskonačan, tužan uzdah. Drhti čak i pomisao na razlog moga dolaska. Tako je jako prisutna, da se i opipati može. I najzad, čovjek progovori. Glas je dubok, prigušen. Izražava umor i duboku tugu, vapaj upućen nebu. Ja ne mogu... teško je pričati o tome. O, Bože moj, zašto je te noći izašla, nije trebala izaći! Nije trebala..." Oteo se dubok uzdah, pa onda osmijeh potaknut nekim sjećanjem. I opet lice zgrčeno od bola.
"Ma šta da ti kažem, kao o svome djetetu... sve najbolje. Moja Elvira je stvarno bila dobra. Nije pravila nikakve nestašluke, mila moja... Rodila se 31. 12.1978. godine, moja Elvira. Ne znam, je li to samo kod nje, ili su takva sva djeca kada dođu u te godine? Ona se po cijeli dan presvlačila, šminkala, pravila razne frizure. A bila je odličan đak, nije školu zapuštala radi izlazaka, sve je petice imala..."
Beščujni jecaji gustinom prekidaju riječi.
Tiho, da ne narušim sjećanje, pitam ga o njenim planovima za budućnost, željama. Sekunde prolaze kao godine, dok roditeljska ljubav prebire po uspomenama. "Išla je u Osnovnu školu 'Franjo Rezač', a onda je upisala srednju Medicinsku školu. Željela je postati fizioterapeut... Sestra Elsa joj je bila idol, željela je krenuti njenim stopama..., sa njom je najviše vremena provodila."
"Omiljena zabava joj je bila šivenja malih krpenih lutkica - u njih je unosila svu svoju ljubav, a najveća želja joj je bila da ode u inostranstvo, da vidi sve te daleke zemlje. Željela je da ode u Španiju na ljetovanje, ma, to joj je bilo nešto kao iz sna... i ja sam joj pokušavao ispuniti želju. Trebala je ići, ali se nešto iskomplikovalo..."
"Moj Bože, ja sam bio na ratištu te noći... bio sam na ratištu... a, kada sam polazio, poljubila me Elvira, kao po običaju i, mahala... A zatim je potrčala za mnom i, čvrsto me zagrlivši rekla: 'Tatice, da te još jednom poljubim.' Meni su se na te riječi provukle kobne misli po glavi: 'Šta ja znam, možda se ne vratim'...?"
Da bi prekinula vrisak tišine, zamolila sam, da mi, ako ima, da dvije-tri Elvirine slike.
Odzvanjaju moje riječi zrakom. Časak pomena njenog lika lebdi. Udahnu ga otac. Pogleda me sa zrncem ponosa u očima i, reče: "Eno tamo slike moje Elvire, a ta pored je, slika moje žene Remze i starije kćeri Else, ona je tada ranjena..."
Pitam Lutvu Hurića da li se Elsa oporavlja.
"Da, hvala Bogu. Previše je i jedno dijete izgubiti, a ne dao Bog, da je i ona... ali, nije, nije hvala Bogu." Otac razastro po stolu njene, Elvirine slike, uz žalosne riječi: "Evo, ovo je sve njenih slika što imam... ona, nije se slikala puno. Da sam znao da će mi dijete... Bože dragi, slikao bih je svaki dan". Pregršt osmijeha razastrtih po stolu. Na svakoj slici vesele oči, Elvirine.
"Te večeri nije trebala izaći. Došla je kući, rekla da će kosu oprati, a zatim učiti. Majka joj je bila u bašti, a Elsa je ranije došla sa posla... I ponukane toplim predvečerjem, Elvira i Elsa su skovale nove planove..., mati je našla, po povratku iz bašte, samo poruku da su otišle vani. "Elsa mi je pričala - započe otac - da su pošle na rukometnu utakmicu u Sportski centar.
Kako je utakmica ranije završila, moje, Elvira i Elsa su krenule malo prošetati do Kapije, Elvira se voljela družiti, imati mnogo prijatelja... Bila je tako prijateljski raspoložena prema svima, komunikativna. I uvijek sa osmijehom na licu." Tu, na Kapiji, mjestu druženja, ljubavi, poleta, sastajala se mladost ovoga grada. Nisu dozvoljavali ratu da im pokopa srca željna sreće. Kapija je bila njihov prkos. U Staroj čaršiji, na ulicama punim pitanja, stajala je i Elvira sa svojim prijateljima. I odjednom, prolomila se kroz proljetno nebo, ubilačka munja, koja je u sebi nosila svu mržnju, i zlo. Sve neljudsko. O, Bože! Sve je pokopano u jednom trenu, koji je za Elviru značio vječnost.
Lutvo Hurić mi ispriča i ovo:
"Elvira je sanjala jedan zlokoban san tih dana. Sanjala je, da Elsa i ona šetaju po gradu sa mamom i smiju se. Bezbrižne, vesele. Odjedanput im se ispred nogu otvori provalija, i Elsa upade u nju. Elvira i mati su je jedva izvukle. I čim se Elsa našla na sigurnom, Elvira se okliznula i upala u crni bezdan."
Elvira Hurić je ležala na odjelu za intenzivnu njegu, zbog teških rana, zadobijenih granatiranjem, više od 48 sati. Iz kome se probudila pred očima majke i oca. Zadnje što je učinila, bio je osmijeh ljubavi, upućen roditeljima.
Elvira Hurić je preminula od posljedica granatiranja s nepunih sedamnaest godina.

Evela Hajrić