Prvog dana 1977. godine porodica Alagić dobila je sina Elvisa. Svoje prve korake Elvis je načinio u tuzlanskom naselju Batva, da bi sa četiri godine došao u Kreku, gdje su roditelji dobili stan. Kako je bio najmlađe dijete u naselju, svi su ga voljeli. Godine 1982. dobij a sestru Elviru. U tim prvim danima kada su roditelji najveći dio pažnje poklanjali tek rođenoj bebi, u Elvisu se javljaju i simpatični znaci ljubomore. Kasnije je Elvis postao njen zaštitnik. Blizu mjesta stanovanja nalazili su se sala i stadion, gdje su s okupljali ljubitelji košarke i fudbala. Tako se i u Elvisu javlja ljubav prema sportu, naročito stonom tenisu. Sa šest godina počinje da trenira. S obzirom da je bio mali, trener mu je dao lopticu i reket da trenira kod kuće. Polaskom u prvi razred osnovne škole "Franjo Rezač" počinje i intenzivnije trenirati, te ubrzo na regionalnim takmičenjima osvaja diplome i prva mjesta.
U srednju Elektrotehničku školu u Tuzli upisuje se 1992. godine. Rat je već uveliko bio počeo. Ali to nije bila prepreka da Elvis nastavi aktivno trenirati. Roditeljska briga u tim danima bila je ogromna. Pamte njegov uspješan nastup u Smederevu 1992. godine.
Bio je društvena osoba, družio se sa svima od 7 do 77 godina. Nakon sarajevskih Markala imao je običaj da upozorava da se ne ide na mjesta masovnog okupljanja. Tako je sa djevojkom Danijelom i prijateljima Denisom, Askom i Zlajom imao običaj izaći na Irac.
Tog kobnog 25. maja Elvis je šetao po gradu. Spremao se za rukometnu utakmicu. Otac Šemsudin bio je na ratištu i majka Meliha misleći da će se to veče otac vratiti, odgovarala je Elvisa da izađe. Ipak,Elvis nije poslušao majku pa se zajedno sa svojim prijateljima Damirom Bojkićem i Francom Kantorom uputio u Mejdan, na utakmicu. Zvali su i Denisa, ali on je ostao dosljedan svojoj odluci da ne ide. Nakon utakmice uputili su se na sastajalište tuzlanske mladosti, Kapiju.
Za tragediju koja se desila tih večernjih sati, 25. maja u Tuzli znao, je ubrzo sav svijet. Otac Šemsudin dugo nije mogao zaspati komentarišućisa svojim saborcima stravičan događaj. Tješila ga je misao da njegov sin ne izlazi pred Kapiju. Ujutro, sa svojim prijateljem Zekrom krenuo je ranije sa linije. Nije znao da je to već unaprijed smišljeno, jer njegovi prijatelji su znali šta se desilo. Na prilazu kući sve mu je postalo jasno. Majka Meliha ni do danas se nije oporavila. Izgubila je brata 8. 5. 1994., a godinu poslije i sina.
Stonoteniserski klub "Kreka Jedinstvo Rudhem" izgubio je jednog od svojih naj¬boljih i najperspektivnijih igrača. Potrebno je samo napomenuti neka od takmičenja na kojima je učestvovao Elvis i postigao zapažene rezultate.
Otvoreno pionirsko prvenstvo u Zagrebu 1988-89, osvojeno I mjesto.
Evropsko prvenstvo u Čehoslovačkoj gdje je Elvis učestvovao kao član državne pionirske reprezentacije 1992. godine.
Na državnom prvenstvu BiH u juniorskoj konkurenciji održanom 2. 4. 1995. osvojio je 3. mjesto u pojedinačnoj konkurenciji, a 2. u igri parova.
U julu 1995. trebalo je da učestvuje na Evropskom prvenstvu u Hagu kao član državne reprezentacije. Osvojio je 25 medalja od čega 14 zlatnih, 4 srebrne i 7 bronzanih, te brojne diplome i pehare.
Od 25. maja 1996. u Tuzli će se svake godine održavati Memorijalni stonoteniserski turnir "Elvis Alagić"

Selma Madeško