Press-centar Opštine Tuzla u kojem radim krenuo je u realizaciju knjige o stravičnom zločinu koji se dogodio nad tuzlanskom mladošću 25. maja 1995. godine. Prikupljajući materijal i biografije poginulih, susretala sam se s porodicama nastradalih, njihovim prijateljima i pozna¬nicima. Svaku od tih životnih priča bilo je teško čuti. Sudbina se okrutno poigrala sa životima onih koji su tek počinjali da žive. Ovaj svijet morao je biti njihov. Poslije svega što nam je ovaj rat donio i odnio, poslije svega što smo preživjeli često se pitam da li su bosanski ljudi rođeni sa ispisanom sudbinom u kojoj su bitne boje njihovog življenja. Da li nakon svih tih bitaka slijedi pobjeda ili poraz u borbi sa životom? Zaista, da li je smrt ponekad pobjeda ili poraz. To sam se zapitala prikupljajući podatke o jednom od poginulih.
Hamdija Hakić je sin Ramiza, rođen u Srebrenici 1947. godine. Po zanimanju mesar. Često je pobolijevao. Nakon trećeg infarkta odlazi u penziju 1988. godine. Sa suprugom i sedmero djece (tri sina i četiri kćeri) dočekao je i 1992. godinu. Rat se nezaustavljivo širio čitavom Bosnom, ostavljajući za sobom pustoš, odnoseći prve žrtve. Srebrenica je preživljavala svoje najteže dane. U aprilu 1993. godine, kao teškog srčanog bolesnika Hamdiju heliko¬pterom evakuišu u Tuzlu, na liječenje. Te¬ška srca ostavlja svoje najmilije, strahujući za njihovom sudbinom. Nakon liječenja biva smješten u osnovnoj školi "Džemal Mandžić", gdje je ostao četiri mjeseca. Poslije odlazi u đački dom "Enver Šiljak". Mnogo je Hamdija patio za svojom porodi¬com, za svojom djecom. Znao je kakav je težak i neizvjestan život tamo, u Srebrenici. Nije propuštao nijednu informativnu emi¬siju kako bi čuo nešto o situaciji u svom rodnom gradu. Svaka loša vijest uticala je na njegovo zdravlje. Jedina utjeha u tim teškim danima punim neizvjesnosti za svoje najmilije, bila je kćerka koja je sa mužem bila u Tuzli. Zajedno su maštali o ponovnom susretu sa onima koji su preživljavali sve strahote ovog rata, granatiranje, glad... A bio je gladan i Hakija. Dvije kriške hljeba i tanjir variva nije bilo dovoljno da čovjek utoli glad. Nakon izgradnje prognaničkog naselja u Mihatovićima biva prebačen u novo naselje. Odlučuje da promjeni nešto u svom životu, počet će nešto raditi, jer ovako se više ne može. I tako je počeo prodavati cigare putujući svaki dan od Mihatovića do Tuzle i obratno.
Tako je bilo i 25. maja 1995. godine.
Zaradio je Hamdija to jutro malo više para. Otišao na šišanje i brijanje, da se sredi, jer omladina svaki dan kupuje kod njega cigare. Te večeri ugasio se Hamdijin život. Hamdija nije dočekao da vidi svoje najmilije koji su četrdeset dana nakon stravičnog masakra stigli u Tuzlu, putem strave i užasa. Niko ih nije dočekao, samo bolna istina da Hamdije više nema. Da tragedija bude veća stravično stradanje i golgota Srebrenice ostavila je u neizvjesnosti one što još čekaju da saznaju šta je s njihovim sinovima, muževima. Među njima su i trojica sinova Hamdije Hakića. I do dana današnjeg za njih se još ništa ne zna. Ono što je ostalo jesu tuga i bol za mužem, za sinovima, za ocem.
I ponovo pitanje s početka, na koje se ne može dati odgovor, jer odgovora nema.

Selma Madeško