Hrustanović Hasan živio je do početka rata u selu Križevićima, opština Zvornik. Ratne godine dovele su Hasanovu porodicu u Tuzlu. A tih su godina rijeke prognanika stizale u ovaj grad donoseći sa sobom neizmjerno mnogo bola. Ništa nisu ponijeli iz svojih domova izuzev malo života u grudima i nade da će doći svjetliji dani. Hasan i Husein, braća blizanci, otac, majka, Huseinova supruga i sin smjestili su se kako su najbolje umjeli u jednoj sobici bez zastakljenih prozora, bez vode, struje... Iz te sobe bez prozora trebalo je gledati u budućnost. U toj je sobi Hasan trebao biti mlad.
Hasanova majka priča:
- Njih dvojica su uvijek bili zajedno. Hasan se rodio prije Husein samo dvadeset minuta. Išli su u isti razred, istu školu, zajedno radili, izlazili, sanjali. Bili su zajedno i večeri kad je Hasan poginuo. Priča starica i kroz suze prikrada se osmijeh!
- Hasan je imao djevojku, Šemsu. Trebalo je da se uzmu za par dana. Već su bili pronašli stan. Ona je bila student Pedagoške akademije. Trebala je biti učiteljica. Šemsine drugarice spremale su se za svatove. Dvadeset petog maja svi su poginuli. I Hasan i Šemsa i njene drugarice.
I nema riječi koje bi mogle ispričati bol. Koliko je živ Hasanov brat, Hasanova majka, otac...?
Možda bi pjesma mogla više kazati:

Daleko se Sunce
odmara u naručju rijeke
i u nama još traju riječi
davno otpjevane pjesme
Ništa ne može biti predaleko
ako se čuva u srcu
život nisu krugovi na vodi
da postanu pa nestanu
poput toplog dodira
i život i smrt se dijele
živiš pomalo u sebi
još više u onima koji te vole
i kad odlaziš u nekome ostaješ
dok voliš živiš za oboje.

Jagoda Iličić