25. maj 1995. godine. 21. sat. U centru grada na zbornom mjestu tuzlanske mladeži jauci, krikovi. Mladost se bori sa smrću, noktima ruje po pokockanoj ulici. Hoće sunca - neće mrak. Među prelijepim mladim Tuzlankama i zgodnim mladim Tuzlacima, jedno srce otkucava zadnje sekunde, polako, sve sporije i sporije, dok konačno nije stalo. Za sva vremena. Ugasi se još jedan život, ostade još jedna priča nedopričana.
Te noći izgubila je život i Ilinka Tadić, baka, majka i supruga. Ilinka je bila ratno siroče, iz prošlog rata.
Rođena je 1942. godine u malom mjestu kod Lopara. Nakon rata, odvojena je od sestre i otišla da živi sa tetkom u Smolući. Tetki je Ilinka bila skoro jedini rod, pa je othranila kao svoje dijete. Početkom 1992. godine prekinute su sve veze sa okupiranim teritorijama, pa i sa Smolućom. Ilinka je izgubila svaki kontakt sa svojom tetkom.
Završivši srednju medicinsku školu, Ilinka je počela raditi u Medicinskom centru u Slavinovićima, kao bolničarka. Iz prvog braka imala je sina Predraga, koji danas sa suprugom i 3,5 godišnjom kćerkom živi u Sloveniji. Nakon razvoda upoznala je Ivu i s njim je u braku živjela 17 godina. Harmoničan zajednički život prekinut je kobnog 25. maja kada je Ivo teže ranjen, a Ilinka poginula.
Ilinka je strašno patila što njena unučica nije s njom. Nije bila u mogućnosti da joj pruži neke sitne poklone, jer prihodi koje je dobijala u bolnici nisu bili dovoljni ni za život. Tako se odlučila prodavati cigarete pred Kapijom, ne bi li uštedjela koji dinar. Sin Predrag i unučica Sandra bili su joj najveća briga.
Nadala se Ilinka da će i ovo ludilo stati i da će se usijane glave konačno smiriti. Iako je i sama bila pravoslavne vjeroispovijesti, nikada nije smatrala da bi trebala živjeti negdje drugdje. Pomagala je ljudima koliko je mogla, pogotovo radeći u bolnici. Smatrala je da smo svi podjednako vrijedni i nije pravila nikakve razlike među ljudima.
Usijane glave sa ozrenskih visova nisu joj dozvolili da dočeka da ovo ludilo stane, niti da ponovo vidi svoju unučicu, da joj pošalje poklon. Ugasili su vatru života koja je gorjela već 53 godine i čiji je plamen imao još topline i ljubavi da pruži svojim najmilijim; unuci Sandri, sinu Predragu i mužu Ivi.

Selma Sarić