Praznina! Ostala je samo praznina - i bol. I osjećaj da više nikada neće biti onoga koga voliš, onoga s kim si dijelio sve tajne najljepših godina života. Zvala se Ilvana Bošnjaković i tek za nepunih mjesec dana, 18. juna, dočekala bi svoj osamnaesti rođendan. Ilvana je često znala reći: "Uzmi sve što ti život pruža, meni je osamnaest godina." Znala je to govoriti, ali nije mogla to doživjeti. Tog kobnog 25. maja, dana u kome je godinama naša mladost pronosila prve crvene karanfile svog života, Ilvana je svoj karanfil zauvijek izgubila.
Oteli su joj ga oni koji su uzeli sebi za pravo da uzimaju ili ostavljaju nekom život, a nekome neprebolnu patnju i bol. Ilvana je bila divna djevojka, crnokosa, sjajnog oka, vječno nasmijana i široko otvorenog srca, spremna da voli i da bude voljena. Djetinjstvo je provela s majkom Enverom, ocem Mehom, braćom Jasminom i Nedžadom. Kada je krenula u Ekonomsku školu u Tuzli, preselila se kod majke na Slatinu.
Uvijek je bila odličan i primjeran đak. Bila je obožavana medu komšijama, profesorima i prijateljima. Za svakoga je imala lijepu riječ. Voljela je život. Radovala se svakom novom danu, kao tek procvalom cvijetu.
Često je izlazila, družila se, šetala ulicama i zelenim parkovima. Bila je puna života u kojem nema nikakvih prepreka. Vjerovala je u ljepšu budućnost, u bolje sutra - ali to bolje sutra Ilvana nije dočekala. Smrt je došla neočekivano i ne pokucavši na vrata njene mladosti. Pisala je dnevnik od svog šestog razreda, svakog dana.
A, sada - sada je njen život ostao samo uspomena ispisana na listovima dnevnika.
Možda malo previše romantična, plaha, željela je riješiti sve životne zagonetke i savladati sva njegova iskušenja. Ostali su njeni nedosanjani snovi, nedoljubljene ljubavi, nenapisana pisma i otvorene stranice njenog dnevnika. Ostala su djeca njena nerođena, ona koja bi se kao i sve prethodne generacije okupljala pred Kapijom.

Odlazim želim da te prebolim
Odlazim nisu nam isti suđeni
Sretno ti, u životu ljubavi
Neka ti se želja ispuni.
(Iz Ilvaninog dnevnika, 23. maj 1995.)

I kao što reče Izet Sarajlić: "Mala, velika moja večeras ćemo za njih voljeti."
Bilo ih je 71. Bilo ih je 171. Bilo ih je 5171 - a sada ih više nema. I zato ćemo mi večeras za njih voljeti. Naša mladost reče -Neka bude ljubavi! I bi ljubavi. Neka bude sreća - I bi sreća i mir svagdašnji i mi u njemu i još mnogo nas novih i ovakvih, nas Bosanaca. Živjeli smo i živjet ćemo, voljeli smo i voljet ćemo i ništa i niko nas neće i ne može promijeniti. Usponi, padovi, sretni trenuci, česti su pratioci ljudskog života. Sve se to niže i isprepliće, kao na kakvoj pokretnoj traci. A, život je baš ta pokretna traka, on ide dalje, a i mi moramo s njim.
A ti, draga Ilvana, zauvijek ćeš nam ostati u našim srcima i uvijek ćeš živjeti medu nama. Ti si to zaslužila. Imala si ljubav i prijateljski savjet za sve.
Neka ti je rahmet i vječna slava.

Šeila Beganović, IVd Gimnazija "Meša Selimović" Tuzla