Bio je utorak, 23. maj 1995. godine. Rano ujutro. Ispred zgrade broj 1. u Ulici Radojke Lakić, Vesna je već duže vrijeme dozivala Indiru i na kraju je samo otišla u školu. Toga jutra Indira je izostala dva časa sa nastave. Poslije trećeg časa navratio sam u Id odjeljenje.
"Razredniče, kakva mi je nova frizura? - upitala me Indira.
"Odlična", rekoh, "momci će poludjeti."
Kada sam nekoliko dana poslije sreo Indirinog oca Muhameda, kome se još uvijek na licu vidio grč bola zbog gubitka kćerke, prozborio je tiho: "U srijedu smo se Indira i ja dogovorili da zajedno odemo u petak do škole kako bih opravdao časove. Eto ostadoše dva časa neopravdana."
Prošla su tri dana kako se 11. marta 1980. godine Muhamedu i Ešefi Okanović rodila kćerka, a imena joj nisu dali. Atifa, Muhamedova majka, nadjenula joj je ime Indira po Indiri Gandi koju je voljela.
Na Mejdanu gdje je provela djetinjstvo bila je predvodnik u društvu, a zbog plave gotovo bijele kose zvali su je Zućo i Plavuša. Kosu nije dala šišati niti pokvasiti i svaki put kad bi se to moralo dogoditi počela bi vriska i plač.
Kasnije, kao odrasla imala je želju da postane frizerka.
Ešefa i Muhamed se sjećaju njenih nestašluka iz djetinjstva: "Poslije povratka s posla ostavio sam otključan auto pred kućom. Indira je sa još desetak svojih vršnjaka ušla u auto i sjela za volan. Pomjerila je mjenjač u igri i auto je krenulo. Na svu sreću zaustavila ga je ograda tako djeca nisu bila ozljeđena. Poslije svega našao sam je kod tetke gdje se sakrila."
Mnoštvo je uspomena koje naviru u misli, svaki dan je priča za sebe.
Kada su se igrom sudbine Indirini roditelji razišli ona je vrijeme provodila čas sa majkom Ešefom, Mirsadom, sestrama Anelom i Azrom, čas sa Muhamedom i Zlatom.
Njena otvorenost u komunikaciji sa ljudima i gledanje na život sa puno vedrine činili su je omiljenom u društvu.
Nije je držalo mjesto bila je stalno u pokretu stičući nova prijateljstva. Često je govorila: "Uzmi sve što ti život pruža." I baš tako je živjela život do kraja, dinamično i lahko za svoju dušu i svojih šesnaest godina.
Sestra Anela se sjeća događaja kada su se doselili u Ši Selo. "Poslije prvog izlaska u kupovinu, Indira se vratila kući sa grupom novih prijatelja." U posljednje vrijeme najviše bi voljela dobro se najesti, mada se to na njoj nije primjećivalo - dodaje majka Ešefa.
Pred bajram ove godine od ušteđevine kupila je sebi haljinu, farmerke, majicu, bermude, a prije toga je dosta stare odjeće poklonila prijateljicama.
"Ovu haljinu", pokazujući je neraspakovanu u najlonu, "nije stigla ni jednom obući" - govori majka Ešefa.
Prošle godine Indira se pripremala za putovanje u Španiju, gdje bi sa ostalim tuzlanskim učenicima bila na ljetovanju. Dokumenti su sređeni, ali je u zadnji čas putovanje otkazano. Danas, slika iz pasoša stoji na posmrtnici Indire Okanović na tuzlanskim ulicama.
Prijatelji iz Kule, Nina i Edo napisali su na poleđini jedne od Indirinih slika posvetu:

"Kada se mrak lagano spuštao,
kada je na tvom licu osmijeh vladao,
kada su ti oči najljepše sjale,
ta granata pade!
Ti za tren nestade,
ali u srcu sjećanje ostade."

Nijaz Salimović