Ako je svaki čovjek obilježen pečatom djetinjstva, tada je kod Jasminke bio uočljiv biljeg mladosti. Krasio ju je blještav osmijeh i kroki šega zbog čega je od tuzlanske raje dobila titulu "žešći veseljak". I prije nego je tuga zatvorila usta Jačine nene Elfije, mudra starica upita i uzviknu: "Zar baš ugasiše najveseliju djevojku, bila Bogu draža nego nama?!" Bila je neponovljiv lajt-motiv u tami ratnog dana, a danas je neugasiv sjaj njenih roditelja.
Majka Fatima iz tuzlanske je porodice Mahmuzić, iz naselja Pazar, a otac Ibrahim rođen je u čaršijskom kvartu Brdo. Druge godine nakon njihovog vjenčanja, 29. juna 1971. godine, rodilo im se prvo dijete, kćerka Jasminka. U to vrijeme radnička porodica Sarajlić živjela je kod Ibrahimovih roditelja. Jasminka je rasla u finom ambijentu očuvanih vrijednosti starobosanske porodice čiji je učinak pokornost stišanoj sreći avlije i iskreno poštivanje tradicionalne vrline. Otuda su i sve Jačine odlike umnog, radišnog, skromnog i iskrenog djeteta. O njenoj marljivosti i sposobnosti kao učenice Osnovne škole "Jusuf Jakupović" kazuju brojne diplome, pohvale i priznanja za odlično učenje, primjerno vladanje i zalaganje u vannastavnim aktivnostima. Kao član izviđača, hora, novinske, likovne i literalne sekcije isticala se talentom, spretnošću i nepatvorenom otvorenošću. Posebno zadovoljstvo joj je bilo igranje za rukometnu ekipu škole. Strast i dar za rukomet dokazala je i igrajući za tim Gimnazije, a u tom periodu je kratko vrijeme trenirala u Rukometnom klubu "Jedinstvo". Tokom školovanja u Gimnaziji "Meša Selimović" pokazale je odličan uspjeh i izrazitu sklonost i dar za matematiku i fiziku, zbog čega se nakon sticanja zvanja matematičkog tehničara, po završetku Gimnazije, odlučila za studij na Fakultetu Elektrotehnike i mašinstva u Tuzli. Tu 1990. godinu smatrala je godinom ispunjenja želja, ali je osjećala tihu žal što nije imala više volje i vremena da izbrusi svoje sportske predispozicije, a samo pet godina ranije, kada je za objavljen rad u "Malim novinama" dobila nagradu, činilo joj se da ima vremena udovoljiti svim svojim brojnim strastima.
Zato, ma koliko Jasminkin život bio kratak nije ga moguće niti neophodno sažeti, nego razumjeti njom samom, pristupačnom djevojkom čija je osobena ambicija da bude intimna sa neposrednom zbiljom. I nikada taj užitak nije bio natrunjen traženjem svrhe u punoći radosti vlastite logike i mladosti. Njeni su prijatelji vjerovali da ništa ne može prekinuti niti ublažiti Jačinu prirodnost, naglašenu duhovitost i veselost. Činilo se da u tome neće uspjeti niti rat. U danima oskudice, hladnoće i mraka, kada se najintenzivniji život vodio u snu, a na horizontu najsvjetlije budućnosti bijelilo se brašno, Jasminkin razdragani duh i lik nije pobijeđen potištenošću. Iskreno se začudila majčinoj namjeri da proda porodični prsten kako bi kupili namirnice. Majku je spriječila prostodušnom rečenicom: "Možemo jesti samo malo manje." Šala je za nju bila spas od prohtjeva i žudnje za promjenom, a ona sama spas za brojne vršnjake, lišene mnogih zanosa što ih je mladost trebala iživjeti i izosjećati. Jer, u trenucima kada je i čar sitnica bio narušen zbog nedostatka sitnica, Jaca je zagovarala ljubav prema trenutku kakav jest. Kažu da je to što je tek nalikovalo sjenci bio njen jedini ištah-želja da još jednom provede ljeto na moru. Ne toliko davno neizostavno je jednom godišnje sa roditeljima i bratom Almirom odlazila na Jadransko more. Najsrećnija je bila u društvu ali studij nije zapostavila. Redovno je pohađala predavanja, polagala ispite, u predviđenom roku završila dvije godine studija, a na trećoj godini učila još i više. Drugog maja je položila ispit iz Matematike, pismeni iz predmeta Teorija i mašine radila je 8. maja i bila zadovoljna učinkom tako da je to bio poticaj da i tog 25. maja predano uči. Satima je radila osam programa i počela crtati deveti kada je telefonom nazvala drugaricu i rekla joj da nema razloga da i te noći ne proslave novi dan. Neobična krepkost duha nije prkosila netom označenom znaku opšte opasnosti kada je nekoliko granata palo na grad. Jednostavno, podala se potrebi naslade u zadovoljstvu druženja sa starim prijateljima, slušanju muzike i proljeća i gledanju novih lica. Za Jasminku to nije bila borba protiv rezignirajuće skrušenosti i umarajuće nostalgije već vjera u skromnu ljepotu neponovljivog dana.
Te kobne večeri izrekla je kratku i neobičnu šalu: "Godine lete a dani rata nikako da prođu". Možda predosjećaj? Ne, ipak. I suviše ju je krasio život da bi predosjetila smrt. Zajedno sa drugaricama, Amirom Mehinović i Edisom Memić, Jasminka je prilično kasno došetala pred Kapiju, omiljeno sastajalište. Bilo je blizu 21 sat tako da nije bilo mjesta ni za stojanje. Društvo im je načinilo prostora ispred kafića "Leonardo". Jasminkin brat Almir nalazio se sa drugovima dvadesetak metara dalje. Detonacija granate bacila ga je na zemlju ali nije bio ozbiljno povrijeđen. Zaslijepljen eksplozijom, provlačio se kroz krv između dijelova ljudskih tijela i došao do mjesta gdje je trenutak prije šetajući vidio sestru. Edisa i Amira ležale su mrtve ali Jasminku nije mogao vidjeti. Čuo je glas koji ga doziva po imenu a potom ugledao ruku kako se pomalja ispod mrtvih i ranjenih. Osamnaestogodišnjeg Almira je i samog iznenadila vlastita prisebnost a sjeća se da se samo pitao kako lijepe djevojke mogu biti mrtve. Pažljivo je dohvatio ruku i iznio sestru. Za čudo, Jacu svijest nije napustila, govorila je da joj nije ništa, samo je ruka boli, a bila je sa jedanaest gelera pogođena u stomak.
Niko ko je poznavao Jasminku nije sumnjao u njen život, čak i onda kada je nakon prve operacije izgubila svijest, a poboljšanja nije bilo pored napora ljekara. Ta sigurnost, čak i kod njenih roditelja, Jasminkino je djelo. Podlegla je nakon četiri dana kome, 29. maja u 19 sati i 35 minuta, tačno mjesec dana prije dvadeset i četvrtog rođendana. Jezik nije na visini neizrecivog osjećaja tuge, samo Jacin glas može da tješi: "Ništa ja sa smrću nemam. Dok sam tu nje nema, a kad ona dođe mene nema."

Mirzet Ibrišimović