Evo nas Jasminko, ti i ja, nasamo. Moj zadatak je da napravim zapis o tebi, spomenik riječima. Od nas dvojice zavisi kakav će spomenik ispasti.
Živio si s teškoćama, pravio probleme drugima ili oni tebi, a sad, evo i ja sam pred problemima. Ne ružim te, živio si kako si htio ili kako si morao, to je tvoje pravo ili tvoj usud, svejedno, sad je na tvoj život stavljena tačka. Na ovo što će biti napisano ne možeš uticati. A šta mogu ja? Kako da te isklešem, kako da pomirim suprotne zahtjeve? Kažu, o mrtvima sve najbolje! To znači: malo prešutiti, malo uljepšati, malo slagati, pa ono što ispadne to je onaj koga više nema, rahmetlija ili pokojni, fikcija koja nikad nije ni postojala. Kako ću to kad s druge strane upozorava u meni obaveza nekad prihvaćena ili od nekog nametnuta da govorim onako kako vidim i mislim ili kako mislim da vidim. Tome valja dodati i sumnju u sve što vidim, čujem ili osmislim.
Da si mi Ti Jasminko naručio ovaj zapis mogli bismo se dogovoriti. Rekao bih Ti da Te mogu zapisati onakvog kakav jesi, odnosno kako Te ja vidim, pa ako pristaneš - dobro, a ako hoćeš bolje potraži nekog drugog. Ako pristaneš na svoj susret sa sobom ja bih krenuo, pa gdje se sretnemo.
Olako sam prihvatio obavezu da napravim jednu priču za ovu knjigu, priču o jednom životu i jednoj smrti. Sad bih se mogao pokajati, ali mi to ne bi pomoglo. Bio sam spreman da pišem probranim riječima, da sklapam najljepše rečenice, da od bisera i srme skujem vez i odu jednom životu, sunce da pozlatim. Onda mi kažu: "Tvoj je Jasko". Pa dobro moj Jasko. Sukobljavao si se s policijom, izlazio iz okvira zakonskih normi, oca jedva pamtiš a ono što pamtiš nije veselo. Da to preskočim, da prešutim, ne ide. Da o tome pišem, odakle mi pravo. Da govorim o tvojoj hrabrosti, prkosu, inatu, nekoj tvojoj pravdi. To mogu. Da kažem kako nisi imao mjere, ili da si imao svoju mjeru, da se nisi obazirao na upozorenja i da si radio po svom impulsu. Ali niko me nije ovlastio da pišem detalje. Ovo nije literatura. Ne mogu te nazvati Đerzelez ili Oliver. Ti si Jasminko Rosić, sasvim određen građanin Tuzle kojeg su ljudi poznavali. Kad se smrt označi imenom otima se zaboravu, dobija posebnost i postaje dio života. Od trenutka kad se zapiše tvoja smrt, ti ćeš početi neko novo trajanje u čitanju, u sjećanju, u nezaboravu.
Kažu, Jasko je za neke bio raja, za neke nije. Pripadao je čaršiji i vladao se po zakonu marginalne društvene grupe. Živio je u svijetu posebne subkulture. Počesto je bio s onu stranu pravnog i zvaničnog. Živio je u jednom drugom svijetu kojim vladaju druge vrijednosti i koji se mjeri na drugačiji način. Uvijek je problem kada se očima jednog svijeta gleda neki drugi. Radi se o dva poprilično neovisna kruga koji se ponekad dotiču i sukobljavaju u nastojanju da izbore ili potvrde svoju vrijednost svoje pravo na postojanje ali nikad se ne poklapaju. Jedan je legalni, drugi nezvanični, mimo zakona i važećeg morala. Bez obzira na sve on postoji. U tom drugom, marginalnom svijetu Jasminko je bio neko, imao je ono što se tamo cijeni, od čega se zazire, ali se i respektuje: snagu, hrabrost, vještinu u tuči.
Bio je zaštitnik mlađih lopova. Ulazio je u tuču protiv trojice. Ako mu neko nije po volji tražio je kavgu. Ako je ljut na konobara poruči satricu bez luka. Ako mu ne donese ono što traži, a ne može mu donijeti ono što ne postoji, eto povoda za tuču. Jedan od njegovih jarana kaže: "Imao je djevojaka, bio je faca."
Smrt nikad nije dobrodošla, ali postoje dvije situacije kad je ona najtužnija: Kad dolazi u proljeće i kad se desi mladom čovjeku nasilnim sredstvima, onda kada se godina i čovjek nalaze pred zrenjem, plodovima sunca i života. Čovjeka o kojem pišem zadesila je takva smrt, iznenadna, u proljeće i onda kada je bio u naponu snage, u 32. godini života. Njegov život je prekinut i više nije važno kakav je bio. Imao je pravo na život.
Sve moje dileme raspršile su se u susretu sa Jasminkovom majkom. "Srce moje", bile su prve riječi koje je izgovorila, a onda dodala, "kako je on bio dobar, majku svoju zagrli". Zatim je zašutila. Bio je to znak da je izrečena suština: ljubav. Pred materinom ljubavi padaju sve koncepcije o tome kako pisati. Njena širina i toplina bojile su sina najljepšim tonovima: "Najljepši momak u gradu. Ženi se Jasko. Kako ću majko, nemaš ni ti šta jesti. Kako je on bio dobar. Volio je njega svako, pitajte komšiluk".
Nećemo pitati nikoga, neću da provjeravam. Ako ljubav nije dovoljna, onda ni istina nema smisla. Za one koji hoće da pitaju podsjetiću da o Jasminku postoje dvije slike. Neka odgovore radi li se o dva različita viđenja koja proističu iz drugačijeg odnosa i osjećanja ili je svako od nas zaista drugačiji u zavisnosti od situacije i socijalnog okruženja. Da li je majka Danica samo drugačije vidjela sina ili je taj Jasminko stvarno drugačiji kad je s majkom? Koja je slika prava, onaj grubi koji se tuče s trojicom ili ovaj nježni sin pun topline i razumijevanja?

Ibrahim Prohić