Za Jelenu Jezidžić-Stojičić, maj je uistinu sudbonosan mjesec: rođena je u maju i poginula u maju. Majka Smiljka i otac Marko obradovali su se svojoj prvijenici 18. maja 1951. godine, u Golubincima kod Stare Pazove. Potom je radost rođenja ozarila majčino lijepo lice još dva puta, kada su ovaj svijet ugledale njene druge dvije ljepotice: Branka i Mirjana. Poslije muževljeve prerane pogibije, majka Smiljka ostaje da sama podiže i odgaja svoje tri kćeri.
Najstariju, Jelenu, upoznala sam u Učiteljskoj školi u Tuzli, davne 1966. go-dine. Imale smo samo petnaest godina, kada smo uz smijeh i mladalački žamor ulazile u prvu učionicu slavne Učiteljske škole i započinjale svoje školovanje za budućeg učitelja, vaspitača.
U ovim tužnim danima, sa sjetom se prisjećam jedne davne bezbrižne mladosti: školskog razglasa, za vrijeme odmora, sa kojeg se razliježu zvuči balada besmrtnog romantika Arsena Dedića, dragih časova mandoline i nastavnika Bana, matinea u kinu "Mladost", prvih ljubavi, logorovanja, ekskurzija, slobode...
Poletna, radoznala, dinamična i ambiciozna - takva je bila naša, Jelenina 23. generacija maturanata Učiteljske škole u Tuzli. Kakve li sreće i časti: mlada učiteljica 1973. godine započinje svoj učiteljski pohod u osnovnoj školi "Džemal Mandžić" na Pazaru, u školi u kojoj je još juče učila učiteljski zanat.
Drage učiteljice Jelene sjeća se danas njena bivša učenica, iz generacije 1979-1983. godine, Meliha Tinjić. O njoj se Meliha najpohvalnije izražava i priča sa dubokim pijetetom.
"Na vijest o njenoj smrti", priča mlada i govorljiva djevojka, "preda mnom je iskrsnuo lijepi, svijetli lik, pojava uspravnog, gordog držanja, široki osmijeh i prepoznatljivi glas čovjeka od koga sam naučila prva slova i prve brojke. Bila je zahtjevna i neprikosnovena, ali nikada na nas nije povisila ton. Pomno nas je pripremala za školska takmičenja, na kojima smo ostvarivali visoke rezultate". Prebira Meliha, sa nježnošću, po uspomenama na svoju učiteljicu i priča kako joj je ostalo nezaboravno sjećanje na ekskurziju, na koju ih je učiteljica vodila da upoznaju znamenitosti Sarajeva, po završetku četvrtog, oproštajnog rezreda. "Ja sam sa učiteljicom bila duže nego što su trajali školski časovi", dodaje Meliha, "jer sam igrala u ritmičkoj sekciji koju je moja učiteljica uspješno vodila dugi niz godina". Vodila je Jelena svoje vješte ritmičarke, "patkice" i na snimanje nekad vrlo popularne dječije TV emisije "Muzički tobogan".
U "Mališi", listu učenika osnovnih škola tuzlanske opštine, krupnim slovima je zabilježeno da na svečanosti, povodom obilježavanja 50 godina rada osnovne škole "Džemal Mandžić", 1988. godine, pored uspješnog nastupa hora i baletske grupe, OSTAJE ZA PAMĆENJE RITMIKA U KOREOGRAFIJI JELENE STOJIČIĆ, UČITELJICE.
U ljetopisu Škole, trajno je zabilježeno da je vodila i recitatorsku sekciju za niže razrede te i s njom imala zapažene nastupe.
Učiteljica Jelena sjeća se, suznih očiju, kolegica i prijateljica Zorica Koncul. "Bila je", kaže, "virtuoz u razredu". Priželjkivala je da se škola renovira. Radovala se čistim zidovima, postakljenim prozorima i lakiranom parketu. Vidjela je svoje mališane i sebe u septembru u novom ambijentu. Imala je toliko divnih planova i novih ideja za svoje đake-prvake i dane kad prestane rat.
Mnogo toga je željela, ali nije dočekala.
Kratko je živjela, ali je mnoge male ljude velikim životnim stazama uputila.
1978. godine upoznala je i sama ljepotu materinstva. Na radost majke Jelene i oca Zdravka, rodio se plavi dječačić - Željko. Veliku radost pomutilo je saznanje da sinčić ima urođenu srčanu manu. Kada je Željko napunio 18 mjeseci, brižni roditelji odvode svog mjezimca na operaciju u Hjuston. Problem je saniran, ali roditelji strepe nad zdravljem svog jedinca. Željko izrasta u lijepog, visokog dječaka. Izbija ovaj suludi i bezumni rat. Dječakovo srce odavno nisu poslušali njegovi ljekari te sa tatom Zdravkom odlazi iz Tuzle kako bi bio bliže svojim specijalistima. Majka Jelena živi za dan kada će ponovo svi biti zajedno, a Željko osjeća prazninu daleko od majke i svog rodnog grada. Nedavno piše u jednom pismu: "Mama, proljeće se budi, a ja sam tako usamljen". Ona, dirnuta ovom izjavom svog odraslog dječaka, briše suze i piše mu (posljednje) pismo utjehe: "Proljeće nije vrijeme za tužne misli. Proljeće je vrijeme za radovanje buđenju, cvjetanju, nicanju - novom životu."
Voljela je Jelena život, proljeće, maj, mladost, žute ruže. Izašla je na kapiju mladosti, kapiju ljubavi, kapiju smrti, kapiju vječne opomene. Dan kasnije stiglo je, sa zakašnjenjem, pismo od sina: "Mama, srećan ti 18. maj, tvoj rođendan!"
Mama je već ležala medu žutim ružama. Njena zvijezda se otkinula i ugasila. Iza nje je ostao svijetao trag na majskom nebu.

Milena Mićić-Mehmedagić