Ambijent Lejlinog doma odiše urednošću i dobrim ukusom. I sve podsjeća na Lejlu. Razgovaram s njenim mladim roditeljima i sestrom. Gledamo video-kasetu o veselom druženju Lejle, njene sestre i dvoje rođaka. Od nje neznatno starija sestra i rođaci nježno zadirkuju najmlađu i najljepšu. Lejla je u centru njihove pažnje i nježnosti. Simpatično reaguje, prihvata šale, komentariše vragolasto i duhovito. Izaziva razdraganost i atmosferu njihovog druženja pred kamerom, čini veselom. S ekrana nas gleda živahna djevojčica duge cme kose, sjajnih očiju, lijepog lica i blistavog osmijeha.
Razgovaramo o Lejli pregledajući njene fotografije. Na njima njegovana beba bistrog i radoznalog pogleda, zatim prvačić pred školom prije svog prvog časa, grupne školske fotografije, porodične s mora, rođendana i Novih godina. Svih Lejlinih četrnaest godina... Isječci iz novina. Bila je medu najboljim učenicima. Listam album i pokušavam zamisliti sva Lejlina proljeća. Na jednoj otac, ponosan pored svoje miljenice. Njihova fizička sličnost je očigledna. Na fotografijama iz njenog posljednjeg proljeća, lijepa i moderno obučena tinejdžerka, na svakoj narednoj odraslija i ljepša. U svom četrnaestom proljeću nastojaće izgledati nešto starije, ponekad će se zadržati pred školom ili zgradom, na povratku iz škole zastaće pred Kapijom, pogledati oko sebe, mahnuti rukom poznanicima, biti u blizini svojih vršnjaka i vršnjakinja. U maju će završiti osnovnu školu, u toku ljeta odrasti do srednje i napokon se pridružiti generacijama srednjoškolaca.
Lejlini mladi roditelji dozvoliše mi da pročitam posljednju stranicu njenog dnevnika. Lijep i uredan rukopis, besprijekoran i koncizan stil. U tekstu se osjeti užurbanost, radost svakom narednom danu, onome što jeste i onome što će biti. Lejla se obraća direktno:
"Ovih dana uopšte ne izlazim jer je vrijeme vani užasno. Samo kiša pada. Neko veče dok sam bila kod Eme na rođendanu, bila je i Bubica s "akrobatskog". Ona kaže da je "akrobatski" napustila i da sad trenira "jazz-dance". Nagovorila je i mene da idem. Sutra u 17,30 je i prvi trening. Dogovorile smo se gdje ćemo se naći, pa ćemo zajedno. Ušla bih odmah u prvu postavu ako se pokažem i odmah bih učila koreografije, pa ako Bog da na nastupe. Pravo sam se zagrijala. U školi mi hvala Bogu sve dobro ide ali nam je ova sedmica odlučujuća da li ćemo nastaviti školsku godinu i kontrolni iz svih predmeta su ove sedmice. Poželjela sam malo izaći, pa ću sutra, ako Bog da, s treninga malo kroz grad, pa dok stanem s ovim, s onim, taman će vrijeme biti da krenem kući. U petak smo ja i Ilvana izlazile. Bilo nam je super! Za to vrijeme smo stajale sa Almom i Ernom pred "Leonardom". Sad u srijedu tata i mama odoše kod majke, tako da ćemo ja i Mersa ostati same. Najvjerovatnije će nam doći Ilvana da noći, tj. u srijedu i četvrtak. Biće nam pravo, jedva čekam, ako Bog da. To je sve za sada!
22. 05.1995. g. ponedjeljak
Ćao Lejla!"
Dok čitam, čini mi se da čujem njen glas i vidim njeno nasmijano lice. Svakog proljeća život se rađa, nastaje, razvija se, teče i nestaje u neprekinutom toku istovremenog nastanka i nestanka, neprekidnog i vječnog toka. U vječitom letu kroz proljeća, zatekla se i Lejla. Svim svojim bićem osjećala je ljepotu i veličanstvo života. Njena tanana duša osjećala je da je naredna sedmica odlučujuća. Mislila je da je to zbog jazz-danca, posljednje školske sedmice, kontrolnih testova, dogovora oko prve maturske večeri u životu, večeri u kojoj se djevojčice po prvi put oblače kao da su odrasle... "ova sedmica je odlučujuća"... zapisala je i sasvim jasno osjećala Lejla, leteći prema svakom narednom danu kao prema velikoj sreći, ne znajući da baš kao leptirić leti prema "Leonardu", prema Kapiji, prema strašnome trenu, ka usijanoj svjetiljci.
I zaista, Lejla je izašla na Kapiju i 25. maja 1995. godine. Tamo je bilo mnogo njenih vršnjaka. Zbog kišnog maja, dugo se nisu okupili u tolikome broju, kao te tople večeri. Dugo atmosfera nije bila tako dobra. Slušali su zvukove svoje muzike, pjevušili, razgovarali i jedno drugome se smiješili. Da li je i te večeri čula Erica Claptona i njegovu predivnu "Lejlu". Da li se baš ta ili neka druga Lejli draga pjesma razlijegala malim trgom, popunjavala prostor između kamene kocke pod nogama, fasada stare čaršije i neba, i kozmički strujala njihovim venama. Da lije u tom trenu s nekim razgovarala ili je možda bila već krenula... kada se pojavio bljesak, kada se razlijegla eksplozija, kad je strašni talas vatre i metala pokosio i Lejlu i njene vršnjake, sve one koji nisu imali sreću da prežive ovaj užasni tren.
I opet praznina i smetenost koja se javlja kad god mi obični smrtnici pokušavamo spoznati ono što je nespoznatljivo. Gdje je Lejlina duša. Kako saznati još uvijek nepoznato? Hoću da vjerujem da sada šeta carstvom apsolutne slobode daleko od vreve nas običnih, daleko od bola, straha i svih ovozemaljskih nemira. Da li je tačno da je ovo san i da su se samo Oni uistinu probudili?

Jasmin Imamović