"U ovom dnevniku nalaze se moje najintimnije stvari, razmišljanja i doživljaji i ne želim da ih iko pročita bez mog dopuštenja..." Ovako je svoj intimni svijet gradila i čuvala poodrasla djevojčica Lejla Bučuk otkad je početkom 1993. godine počela da vodi lični dnevnik. Dnevnik danas drhtavom rukom privija uz srce majka Pakiza i ne dopušta nikom da priviti u njegove tajne. Dnevnik, možda, krije pjesme, lijepe i mudre riječi, prvu ljubav ili slutnju da se što ružno može desiti...
Lejla je bila prvo dijete bračnog para Pakize i Hilme Bučuk, službenice i nastavnika, koji su do pred četiri mjeseca živjeli u tipičnom radničkom naselju, u tijesnom stanu u Šićkom Brodu. Kad se 4. juna 1978. godine rodila sićušna djevojčica smeđih očiju i bucmastih obraza, dedo Hasan iz Visokog, Hilmin otac, ni sanjao nije da je dobio ljubimicu svog života. Imao je "dedo", kako ga je Lejla kasnije zvala, još unuka, ali kao Lejlu nikog nije volio, sve dok naprasno uoči ovog rata nije umro, zbog naslućenog zuluma koji se spremao Bošnjacima. Lejla od tada nije više toliko žudila za "dedinim" gradom, ali je "nanu" Hasnu često zvala telefonom i svojim ljupkim glasom pitala je za zdravlje. Lejla je istim žarom voljela nenu Mevlu i djeda Hasana.
Lejla je bila zdravo i napredno dijete, uvijek mirna i poslušna. U školu je krenula prerano i bez prethodnih priprema, ali je oštroumnošću i željom za znanjem brzo sustigla i pretekla ostale prvačiće. Na kraju Osnovne škole u Šićkom Brodu bila je učenik generacije!
- Imala je izrazitu želju da pomaže ljudima, sa svima je bila ljubazna. U ratu smo jedva sastavljali kraj s krajem, ali nijednog prosjaka, posebno romsku djecu, nije vratila s vrata. Za njih je uvijek imala lijepu riječ, širok osmijeh i makar jedan krompir. Maštala je da postane ljekar i da specijalizira u inostranstvu. S društvom je rijetko kad izlazila. Odabrala bi dvije-tri drugarice i s njima se družila. Nekada su to bile Alisa i Marijana, kasnije Tanja i Ivana, pa Irmela, Mersiha, Zahida i Mersa, a u posljednje vrijeme Sanja. Sa Sanjom je zajedno otišla u smrt - ne može da zadrži suze otac Hilmo sjećajući se svoje djevojčice.
Porodica Bučuk ima još sina Edina, dvije godine mlađeg od Lejle. Cijelo ovo vrijeme rata Lejla je pješice putovala dnevno 20 kilometara u Medicinsku školu od Šićkog Broda do Tuzle, često pod kišom granata, ali nijedan čas nije izostala. Kad nije bilo struje, dugo u noć učila je pod svijećom. Tek prije četiri mjeseca dobili smo veći stan u Tuzli, na Sjenjaku, što je Lejlu posebno obradovalao. Eto, nije joj se dalo - sjetno će majka Pakiza.
Lejla je bila odlikaš i u trećem razredu medicinske škole kojeg je tek završila, ali nije dočekala da podigne svjedočanstvo. Roditelji, niti bilo ko, nisu znali za sve njene tajne. Tek sada otkrivaju koliko je bila uredna i pedantna, odgovorna i istrajna.
U njenoj ličnoj arhivi našli smo uredno složene sve kontrolne radove iz matematike rađene od petog do osmog razreda. Sa¬čuvala je i mnoge sveske iz osnovne i sred¬nje škole. Kako je rasla, više puta je mijenjala rukopis kao da se tražila u njemu. Ne znamo zašto, ali čuvala je tolike godine ukrasnu maramicu s našeg vjenčanja i još mnoge maramice i salvete. Dok nije počela voditi dnevnik, puno pažnje posvećivala je spomenaru kojeg je također sačuvala. Očito, nismo joj poklanjali pažnju koju je zasluživala. Bila je izuzetno iskrena i poštena. Često sam hvatala sebe kako je savjetujem da neke stvari mora zadržati samo za sebe. Jednom me iznenada upita: Mama, jesi li ti imala puno momaka? Nisam, kažem i ne cijenim djevojke koje mijenjaju momke - dodaje majka Pakiza.
A da li je Lejla imala momka? Imala je, kažu, neku simpatiju. Vjerovatno dnevnik čuva i ovu tajnu. Sada na njenom grobu na Banji često osvane čokolada s natpisom: "Volim te!"
Otac Hilmo kao da se iznenada sjeti: - Čini se, zao usud je pratio moju djevojčicu. Jednom je pod Batvom jedva izbjegla četničko granatiranje, a umalo nije stradala i na jezeru u Planama kad je bila u posjeti neni i djedu, maminim roditeljima, i kad su četnici prvi i jedini put granatirali ovo mjesto. Treći put, eto, nije imala sreće.
- Najtežeg dana u mom životu - veli majka Pakiza - Lejla je bila neobično vesela. Bila se, naime, ranije posvađala s najboljom prijateljicom Sanjom, nisu govorile, i tog dana pomirila se. "Večeras izlazim sa Sanjom", reče mi za ručkom. A nije voljela da izlazi. U ratu je s društvom izašla svega tri-četiri puta, ali nikad na Korzo. Zašto je odjednom promijenila plan nikad neću saznati. Ne znam zašto se kući nije vratila kad je čula udar prve granate u 19,20 sati, jer se neobično plašila i uvijek je to dotad činila. Posljednji ih je vidio jedan Sanjin rođak iz Par Sela kod prodavnice "Peko" na Korzu, nekoliko minuta pred tragediju. Ne znam ni sama što je vuklo naprijed kroz gužvu i toliki svijet da bi stigla na Kapiju...
Oca Hilmu su te večeri neobično jako boljele noge, pa je rano otišao na spavanje. Nikad prije, niti poslije nisu ga boljele noge. Kada su sutradan beživotnu Lejlu prepoznali na patologiji, imala je pored ostalih i povredu nogu.