Porodica Fatušić živi u zadnjoj kući, zadnjeg sokaka naselja Ši Selo u Tuzli. Tog hladnog novembarskog dana, blatnjavim sokacima, sa zebnjom u srcu krenula sam u posjetu ovoj porodici, koja je 25. maja 1995. godine izgubila jednog svoga člana. Izgubili su majka Hava i otac Mujo svog sina Murisa, izgubila je sestra Mirsada jedinog svog brata.
Na vratima male bosanske kuće sagrađene još za vrijeme onog rata dočekaše me ljubazna majka Hava sa svojom kćerkom. Otac Mujo je na frontu. Ulazim u sobu i na zidu ugledah sliku prelijepog mladića. Majka Hava samo ju je pogledala i rekla: "To je moj Muris".
"Muris, zvali smo ga Mure, rođen je 30. aprila 1980. godine u Tuzli. Još kao beba, a kasnije kao dječačić svojim prijatnim likom i vragolastim očima mamio je sve oko sebe", započela je majka Hava životnu priču svog Mureta. Rukom obrisa suze, koje su tekle iz njenih plavih očiju, te nastavi: "Kada sam ga rodila, počela sam živjeti samo za njega. Postao je moj život, san, moja sreća. Kada je rat počeo imao je samo 12 godina. Svojim humorom veselio je svoju porodicu prvi ratnih dana, kada su se skupljali svi iz sokaka u njegovom skloništu. A njegovo sklonište se nalazilo u njegovoj kući, koju mu je otac Mujo sagradio odvajajući dinar po dinar od svoje male portirske plate, koju je zarađivao radeći u Kliničkom centru. Kuća se nalazila odmah pored stare i u nju se Muris, trebao preseliti, kada se oženi."
Muris je na početku rata govorio da rata neće biti, iako je zlo rata već bilo tu. Jedna plemenita duša, kakva je bila njegova, nije mogla shvatiti mržnju ljudi prljave duše.
Muris je Osnovnu školu završio u školi "Jala" s vrlodobrim uspjehom, da bi kasnije upisao Hemijsku školu. Školu nije naročito volio. Zamarala ga je Istorija, brojevi mu nisu išli od ruke, krugove je volio samo u obliku lopte, a od glagola je najviše volio jedan povratni: družiti se.
Volio je Mure školu radi druženja koje je ona donosila. Kao što njegova majka kaže: "Bio je čovjek za raju". Počeo je Muris izlaziti i naveče. Majka ga je često pitala ima li djevojku, a on bi sramežljivo odgovarao da je nema i da izlazi samo radi društva. Majka je bila sumnjičava, jer nije vjerovala da jedan tako lijep momak, kakav je bio on, nema djevojke. Nagovarala ga je da joj prizna, pa bi on kad ga popusti sramežljivost priznao da ima jedna djevojka s kojom se druži, ali je ona starija od njega, pa joj on kaže da ima i on koju godinu više.
Živio je Muris brzim tempom života. Kao da je sa 15 godina želio sve proći, kao da je znao, da više od 15 neće doživjeti. Počeo je i pušiti. Majka i otac mu to nisu zabranjivali. Majka, koja je živjela za njegov osmijeh, nije mu branila taj ćejf kako ga je on nazivao, već bi od svoje plate, koju je zarađivala, kopajući bašte bogatijim susjedima, odvajala marku po marku Murisu za "Drinu", da ima šta zapaliti, a i počastiti. Majka Hava je sanjala o tome, kako će se Muris oženiti. Kako će ona njega i njegovu hanumu paziti k'o princa i princezu. Sanjala je ova žena da joj sin bude sretan, sanjala je, ali svoj san nikada neće obistiniti. Sad se samo nada, da joj je Muris u džennetskim vrtovima i da je sretan u okrilju dragog Allaha.
Volio je Muris, sve ono što vole mladi. Slušao je muziku, sanjao o skupim kolima, dobroj garderobi. Samo četnička ruka ugasi život jednog tinejdžera i pokopa ga zajedno sa starim patikama "Nike" i izblijedjelim leviskama. Ostala je u kasetofonu kaseta rep muzike, i po riječima majke Have, tu će ostati vječno. Muris i njegova majka su imali običaj, da sami popiju kahvu ujutro. Majka ga je tada savjetovala, kako da se u životu ponaša. Jednom prilikom mu je rekla da pazi na sestru, kada ona i otac umru. On joj je odgovarao, da ne brine, jer neće on doživjeti, da ona umre, već ona da on umre. Na njen trzaj on bi odgovarao: "Šalim se majko, šalim." Muris je imao jedan talenat, a to je, da je prelijepo crtao. Svoje crteže je poklanjao majci, a ona ih je brižljivo skupljala i ostavljala u kutove znane samo njoj. Jedan takav crtež nacrtao je na dan, kada će poginuti. Otrgnuto srce, u čijoj je sredini ugravirano slovo „M“ a iz srca kapa krv. Kao da je Muris predosjećao da će iz njegovog srca kapati krv, a iz srca njegovih prijatelja suze.
25. maja 1995. Muris je prvi i zadnji put izašao bez dozvole u grad i otišao ispred "Kapije" na još jedno druženje. Ostalo se zna...
Slova su isuviše mala, da bi kazala sve. O Muretu su pisane pjesme, koje su kačene na nišane njegovog mezara. Kiše koje su padale svakog 25-tog su spirale slova i ona već polako blijede. Bol u srcima njegovih prijatelja, prijateljica i one koju godinu starije, nijedna kiša ne može sprati. Tugu u očima majke, oca i sestre ništa više ne može izbrisati. Ona je tu, dok traje njegov život. Jer...

"svaki tren proveden s njim
ostao je zabilježen duboko u njima,
gdje god da krenu,
ma šta da rade,
na javi ili u snu
njegov lik im je pred očima
i gleda ih u izmaglici sjećanja
tako blago i nevino,
kako samo on umije."

Selma Huskić