Mustafa Vuković nije došao u priliku da bere plodove na voćkama što ih je kalemio i sadio pored kuće u naselju Solina.
Nije imao vremena ni da se nađe među svojom generacijom sa autolakirskog zanata iz Hemijskog školskog centra u Tuzli, da zajedno rade na uređenju automobila. A taj posao je odabrao kao životnu profesiju. Nije imao priliku ni da sa svojim drugovima iz jedinice dočeka proglašenje primirja. Sve je prekinuto u noći 25. maja na Kapiji.
Maj je neodvojivo vezan za sudbinu Mustafe Vukovića. Rođen je baš prvog majskog dana 1972. godine, kao prvo dijete u obitelji Rizaha i Fakete Vuković. Djetinjstvo i osnovno školovanje u Solini, onda Hemijski školski centar i obrazovanje za posao autolakirera. Naravno, i svakodnevna druženja sa svojom generacijom iz Soline.
- Onda je moj sin morao na odsluženje vojnog roka. Poslali su ga u Zemunik kod Zadra. Nadao se da će kući, posebno kad je počeo rat u Hrvatskoj. Ali, nisu im dali da napuste kasarnu, tadašnja vojska im je produžila služenje. Šansa se ukazala kada se selila kasarna u Zemunik za Batajnicu kod Beograda. Mustafa je uspio izmoliti da ide autobusom koji je trebao proći kraj Tuzle. Još prije polaska počeo je sa dvojicom drugova, koji su bili iz Foče i Doboja, da planira bijeg. To im je uspjelo. Jedne večeri, iza ponoći će se oglasiti telefon. Čujem ga dobro, a on kaže: -Mama, tu smo blizu, na ulazu u Tuzlu. Da ti više ne objašnjavam, doći ću skoro sa još dvojicom prijatelja. I više nikom ništa ne govori - priča nam Mustafina majka Faketa Vuković.
Bila je to noć velike radosti i strepnje za obitelj Vuković iz Soline. Mustafin otac Rizah već je bio u rezervnom sastavu policije koja je pripremala odbranu Tuzle. Bosna je surovo napadnuta i Mustafa Vuković neće izostati da se nađe među njenim braniteljima.
- Obišao je moj sin mnoga ratišta, više se i ne mogu sjetiti gdje je sve bio. Od Brčkog pa do Teočaka i Majevice. A kad bi se vraćao onda bi slijedili razgovori s bratom Mensurom. I nenom koja ga je posebno pazila. Nije se tužio mada je u posljednje vrijeme osjećao da ima nekih zdravstvenih problema. Javljao mu se neki šum na srcu, tako su bar rekli - kaže majka Faketa.
A u onim slobodnim danima, kada nije bio na ratištima, medu braniteljima Bosne, Mustafa Vuković je obično išao do voćnjaka. Sadio bi i kalemio voćke, to mu je bilo najdraže opuštanje i odmor. Uz to, izlazio bi pred akšam do kioska u blizini kuće i tu ćaskao sa prijateljicom Suadom i ostalim društvom iz svoje generacije. Kasnije, uslijedio bi povratak kući i do dugo u noć bi ostajao uz televizor i dobar film.
Tako je došao i 25. maj. To popodne je proveo u obilasku familije. Bio je kod amidže Rifata, stanuje u blizini škole, kasnije se vidio i sa drugom rodbinom. Onda je, u kasno popodne, uslijedila kahva sa majkom i nenom.
- Govorile smo mu da se malo odmori jer je bio na bolovanju. I gledale ga. Pili smo kafu pred kućom, a ja i nena ga gledamo i govorimo: - Što si nam lijep! On se samo smije. Mi smo ga nastavile gledati sve dok on odjednom ne upita: - Što me tako gledate? Razgovor se, uz kahvu, i dalje nastavio. Mustafa zatim uđe u kuću da se spremi za uobičajeni izlazak. I ode. Čim je bilo 10 sati uveče, a on se ne vrati, znala sam da se nešto desilo. Još nismo znali za masakr pred Kapijom. Nešto kasnije dode komšija, bratična mu takođe ranjena kod Kapije. Znao je sve, ali kaže da ide opet na Gradinu provjeriti. Htjela sam i ja da krenem. Ne dadoše - kroz suze govori majka Faketa Vuković.
Kasnije su joj rekli da je Mustafa umro na putu do bolnice. Izgubio je i dio noge do iznad članka, mnogo je krvario.
Inače, Mustafa je te večeri na Kapiju stigao sa svojim dobrim drugarima Adom i Nedimom. Na kratko su se obreli u jednom kafiću. Onda je naišla jedna rođaka sa svojim mladićem. Mustafa i njegovi prijatelji ustupaju im mjesto za stolom. Još kratko se tu zadržavaju. Zatim izlaze među mladost koja je te 25-te majske večeri bila na omiljenom sastajalištu mladih Tuzle. Desetak minuta prije 21 sat začuo se zvižduk granate, stravična detonacija, dim i prašina. Nedim i Ado su ranjeni, Mustafa Vuković našao se među žrtvama četničkih zločinaca sa Ozrena...

Salih Brkić