Smrt je u Bosni kao leptir, sve s cvijeta na cvijet.
Godine 1967. desetog juna proljeće je za porodicu Rekić, oca Kemala i majku Vahidu, bilo ljepše i mirisnije nego dotadašnja. Rodilo im se drugo dijete, sin Nedim. Ničim se nije razlikovao od svojih vršnjaka: nestašan, igrao se s drugovima, znao marke automobila napamet, bolovao ospice, gripu i sve ostale dječije bolesti. Najviše od svega volio je loptu. S prvim slovima u školskoj klupi počinje i pionirsko bavljenje fudbalom u FK "Sloboda". Završava Elektrotehničku školu i kao uzoran sportista, junior, pa senior nastavlja fudbalsku karijeru u lipničkom FK "Radnik".
Društven, omiljen, dobar sportista Nedim na insistiranje druga Saše Babovića dobija ponudu da potpiše ugovor za jedan fudbalski klub u Beču. Odlazi, ali na kratko. Prve žrtve u Bijeljini, Zvorniku govore mu da se nešto sprema njegovoj Bosni. Ostavlja Beč, primamljivu ponudu i zaradu i 14. maja 1992. godine vraća se u rodnu Tuzlu. Dan poslije i Tuzla je napadnuta. Nedim se priključuje Armiji BiH, prvo u Prvoj tuzlanskoj, potom Vojnoj policiji, pa 251. brigadi. Prolazi sva ratišta.
Za to vrijeme brižni roditelji ispraćaju i dočekuju svoga sina. Koliko neprospavanih noći, sijedih vlasi i misli na voljenog jedinca. A Nedim se uvijek vraćao hrabreći ih i uvijek darujući: oca cigarama, a majku poljupcem, prigodnim poklonom. Inače, pokloni su bili njegova slabost. Nije prošao nijedan praznik a da nije darivao majku i sestru.
Koliko puta je drug Saša iz Beča poručivao i molio da se vrati... Nedim je uvijek ostajao s onima kojima je potrebniji svojoj Tuzli, voljenim roditeljima, sestrom Velidom, zetom Radenkom, sestričnom Vesnom i sestrićem Sinišom, koje je njihov dajdža posebno i neizmjerno volio. Za Tuzlu ga je vezala i njegova djevojka Jasmina.
Kako mladosti i priliči Nedim se volio moderno obući, posuditi očeva kola i sa svojom rajom Samirom, Lijom, Damirom izaći u neki od tuzlanskih kafića.
Majsko proljeće '95. godine mamilo je tuzlansku mladost na ulice. Kapija u starom centru grada bila je i Nedimovo omiljeno sastajalište. Tih dana, prisjeća se majka, Nedim je bio na zasluženom odmoru. Dvadeset i petog maja ujutro oprao je kola, kupio i obukao novu košulju, obišao sestriće, darivao ih i obećao: "Doći će dajdža opet", a majci na odlasku rekao: "Ćao mama, nemoj da brine".
Dajdža, sin i brat više nije došao. Dvadeset i petog maja poginuo je zajedno sa još sedamdeset djevojaka i mladića na tuzlanskoj Kapiji. Poginuo je sa nerazdvojnim prijateljem Samirom Mujićem.
Smrt je u Bosni kao leptir, sve s cvijeta na cvijet. Na onaj svijet odlaze najbolji...
Imao je djevojku Jasminu. Bio je to veče sa Vildanom (prijateljicom). Bio je pažljiv. Nijedan praznik nije prošao, a da majci i sestri nije poklonio neki poklon. Bio je nerazdvojan drug sa Mujić Samirom i zajedno su i poginuli.

Mirsada Ahmetović nastavnica bosanskog u O.Š. "Albin Herljević" Tuzla