Nešet Mujanović
20 godina
27. dana mjeseca novembra 1974. Ka¬dim i Omer Mujanović dobili su svoje prvo dijete. Sina kome su dali ime koje se u ovom dijelu Bosne često nadijeva muškoj djeci - Nešet.
Nešet je odrastao u živopisnom krajoliku sela Srnice, u miru prirode koji kao da je božijom rukom dotaknut. Okružen pažnjom i roditeljskom ljubavlju tu je osjetio prve radosti življenja, predajući se razdraganom djetinjstvu, igrama u prostranstvu ljepote prirode, gdje je dječija mašta pokretač svijeta, planete, svega lijepog što se od života očekuje. Radosti dječije igre dijelio je sa svojim vršnjacima, ali i sa mladim bratom Ahmetom. U toku osnovnog školovanja u Srnicama kod Nešeta se javlja ljubav prema sportu, naročito prema fudbalu. Kad ispuni svoje školske obaveze, u onoj mjeri u kojoj je potrebno da bude uvijek odličan đak, Nešet sa vršnjacima dijeli fudbalski megdan, bivajući uvijek za jedan dribling bolji od ostalih.
Ono po čemu svi pamte Nešeta i u Srnicama i u njegovom sada tragedijom obhrvanom porodičnom domu je - načitanost. Nešet se, kažu, nije odvajao od knjige. Predmet njegovog interesovanja bilo je sve - od književnosti do tehnike. Još kao malog stariji su ga često pitali za mišljenje, znajući da od njega imaju šta čuti. Nešetovo intelektualno izdvajanje iz sredine odredilo je njegovu ambiciju da stekne visoko obrazovanje i da se, kako je odlučio, posveti kompjuterima i ekonomiji.
Upisao je Gimnaziju u Tuzli. 1992. godine. Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Nešet je bio treći razred Gimnazije. Završio ga je u maju kada je počela četnička agresija na Tuzlu. Bez razmišljanja uključuje se u redove branilaca Bosne i Hercegovine i u 4. bataljonu 217. brigade prolazi sva teža ratišta u zoni odgovornosti 2. korpusa. Četvrti razred Gimnazije polaganjem ispita završava 1993. U toku 1994. Nešet zbog obaveza u odbrani domovine pauzira, a krajem iste godine upisuje Ekonomski fakultet u Tuzli za školsku 94/95. Brigada u kojoj se Nešet dokazao kao požrtvovan borac imala je razumijevanja za njegov fakultet i starješine su dopustile da mjesec dana provodi u brigadi a mjesec na studiju.
Taman kada su trebali početi prvi ispiti na Ekonomskom fakultetu, čije polaganje je Nešet s nestrpljenjem očekivao, tragičan usud stavio je tačku na sve ono što je od života očekivao, na sve ono na šta je kao ljudsko biće imao pravo. Htio je da živi i bude za korak bolji od stvarnosti.
25. maja izašao je na Kapiju sa svojim nerazdvojnim drugom iz Srnica, sa kojim je i stanovao u Tuzli. Izašli su da udahnu radost mladosti i proljeća.

Sabina Dragović
Print
Petnaesta godišnjica masakra na Kapiji
25. maja 2010. godine se navršava 15 godina od masakra na tuzlanskoj Kapiji kada je od granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske sa Ozrena ubijena 71 mlada osoba, a još preko 240 teško i lakše ranjeno.
Masakr će ostati upamćen kao jedan od najvećih zločina protiv civilnog stanovništva tokom rata u Bosni i Hercegovini. Do sada je za zločin pred prvostepenim sudom osuđen oficir Vojske Republike Srpske Novak Đukić na 25 godina zatvora.

Protokolom Općine Tuzla, u utorak 25.maja u 10:30 sati predviđeno je polaganje vijenaca i cvijeća na Slanoj Banji, a zatim komemoracija žrtvama na Kapiji u 12 sati. Predviđeno je da se pročitaju imena svih civila koji su stradali u periodu 1992-1995 u Tuzli. U 20:55, u vrijeme pada granate na Kapiju, oglasiće se i sirene. U 20:55 na lokalnim TV stanicama biće emitovane emisije posvećene 25. maju.
impressum | o nama