PLAVI ČUPERAK
Nestašne plave dječačke oči i plavi čuperak u kosi majka Veronika uvijek će nositi sa sobom. Bio je njena ikona, zakletva, njen dijamant, njen mjezimac kojem nikad nije dopustila da odraste. Mogao je Nešo imati 19 godina i izrasti u velikog momčinu, ali u majčinim očima ostao je samo dječakom koji ni zaspati nije mogao bez njena pogleda i toplog milovanja po kosi.
Nenad Nešo Marković rođen je na radnički praznik, 2. maja 1976. godine u Miladijama, u predgrađu Tuzle. Tamo je proveo najljepše godine života, dok nije krenuo u školu.
- Živjeli smo teškim radničkim životom, s punom kućom djece i jednom rudarskom plaćom - veli otac Marko, koji je iz zvorničke Rastošnice u Miladije stigao 1955. godine i zaposlio se u Krekinim rudnicima uglja. - Stanovali smo u baraci, u bivšoj rudarskoj upravi. Djeca su nas radovala. Vera je sa mnom rodila dvoje djece, a obzirom da smo već imali oboje neuspjele prethodne brakove, uz Verinu kćerku Dragicu često nas je posjećivalo i moje troje djece iz mog prvog braka.
Za prazničnih dana oko nas se okupljalo svih šestero naše djece. Nešo je bio najmlađi među njima. Svi su ga voljeli i mazili. Polusestra Nada najviše je bila s njime. Ona mu je po rođenju i ime dala.
S Nenadovom šestom godinom Markovići su dobili pravi stan u novogradnji, na Sjenjaku.
Dječak je najteže podnio rastanak s rudarskim naseljem u Miladijama. Ali, brzo je sklapao nova poznanstva. U školi je bio solidan đak, ali često nestašan, nemiran i ponekad ratoboran.
- Nešo je volio životinje. U Miladijama smo držali psa. Donijeli smo jednom štene, a on sav sretan okupa ga i zavije u peškir. Na Sjenjaku nismo mogli držati psa pa se Nešo okrenuo ribicama. Tepao im je i u akvarijumu nadijevao imena. Držao je i papagaja. Volio je baratati oko struje pa smo se stalno plašili da mu se što ne desi. Raskopao nam je dva radio - aparata i ni-kad ih nije sastavio. Sada u ratu, kad nije bilo struje, razveo nam je instalacije rasvjete s akumulatora. Još i danas instalacije stoje i nikom neću dozvoliti da ih uklone iz stana - sa suzama u očima dodaje majka Vera.
Kad je odrastao, Nenad je promijenio frizuru. Nestalo je plavog čuperka visoko zabačenog u kosi, po kojem je u djetinjstvu dobio nadimak. Krenuo je u hemijsku školu s namjerom da kasnije studira tehnologiju. Zapravo, bila je to više očeva želja, jer Nenad je volio motore i mašine. Maštao je da postane veliki fudbaler, a posljednjih godina se priklonio boksu. Vrijedno je u klubu trenirao i zaredao s takmičarskim uspjesima. Pravu i ozbiljnu djevojku nikad nije imao, uglavnom je s njima prijateljevao i drugovao. Zabavljao ih je izbijao šale s njima. Bio je, naprosto, šega u društvu. Nerazdvojan je bio s Adnanom zvanim Duka, Arminom Japancem, blizancima Suadom i Fuadom, Icom, Gerom i Goranom. S Gerom je pravio akvarijume dok su ga zanimale ribice. U porodičnom krugu na njega je najveći uticaj imao brat mu Aleksa Aco. Aco je bio završio mašinsku školu i sav se posvetio automobilima. Nešo je starijeg brata respektovao i u njemu često tražio zaštitu. Kad je Aco kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine u oktobru 1992. godine poginuo na Majevici, Nešo se odjednom povukao u sebe. Napustio je kemijsku školu nakon drugog razreda i niko ga više nije mogao nagovoriti da nastavi školovanje. Jednostavno bi rekao: "Eto, Aco je završio školu pa šta mu sad vrijedi." Kao da je slutio da bi se i njemu nešto slično moglo desiti. Bratovom smrću nestalo je osmijeha na Nešinom licu, nestalo je dijela Neše.
U kući Markovića pojam nacije nikad nije pominjan. Otac Srbin i majka Hrvatica odgajali su djecu da budu Bosanci. I najstariji Markov sin Savo, polubrat Acin i Nešin, borac je Armije RbiH. Otac Marko u prošlom ratu bio je partizanski kurir.
Kritičnog dana Nešu su roditelji posljednji put vidjeli ujutro. Majka je rano otišla rodbini na Husino, a otac je krenuo u baštu. Zna se samo da se tokom dana vratio u kuću na ručak, a onda je predveče s društvom krenuo na utakmicu u "Mejdan". Na Korzo nikad nije išao, a te večeri je vođen sudbinom po prvi put svratio nakon utakmice. Od granate zadobio je teške rane u stomaku i sve do operacije u bolnici znao je za sebe. Adnan Duka, iako teško ranjen u nogu, pomogao je na Korzou pri utovaru Neše u auto. Nešo je sahranjen na Ateističkom groblju na Gradini pored brata Alekse. Tako su željeli roditelji.

Jusuf Malkić