Nenad Marković - Nešo
19 godina
PLAVI ČUPERAK
Nestašne plave dječačke oči i plavi čuperak u kosi majka Veronika uvijek će nositi sa sobom. Bio je njena ikona, zakletva, njen dijamant, njen mjezimac kojem nikad nije dopustila da odraste. Mogao je Nešo imati 19 godina i izrasti u velikog momčinu, ali u majčinim očima ostao je samo dječakom koji ni zaspati nije mogao bez njena pogleda i toplog milovanja po kosi.
Nenad Nešo Marković rođen je na radnički praznik, 2. maja 1976. godine u Miladijama, u predgrađu Tuzle. Tamo je proveo najljepše godine života, dok nije krenuo u školu.
- Živjeli smo teškim radničkim životom, s punom kućom djece i jednom rudarskom plaćom - veli otac Marko, koji je iz zvorničke Rastošnice u Miladije stigao 1955. godine i zaposlio se u Krekinim rudnicima uglja. - Stanovali smo u baraci, u bivšoj rudarskoj upravi. Djeca su nas radovala. Vera je sa mnom rodila dvoje djece, a obzirom da smo već imali oboje neuspjele prethodne brakove, uz Verinu kćerku Dragicu često nas je posjećivalo i moje troje djece iz mog prvog braka.
Za prazničnih dana oko nas se okupljalo svih šestero naše djece. Nešo je bio najmlađi među njima. Svi su ga voljeli i mazili. Polusestra Nada najviše je bila s njime. Ona mu je po rođenju i ime dala.
S Nenadovom šestom godinom Markovići su dobili pravi stan u novogradnji, na Sjenjaku.
Dječak je najteže podnio rastanak s rudarskim naseljem u Miladijama. Ali, brzo je sklapao nova poznanstva. U školi je bio solidan đak, ali često nestašan, nemiran i ponekad ratoboran.
- Nešo je volio životinje. U Miladijama smo držali psa. Donijeli smo jednom štene, a on sav sretan okupa ga i zavije u peškir. Na Sjenjaku nismo mogli držati psa pa se Nešo okrenuo ribicama. Tepao im je i u akvarijumu nadijevao imena. Držao je i papagaja. Volio je baratati oko struje pa smo se stalno plašili da mu se što ne desi. Raskopao nam je dva radio - aparata i ni-kad ih nije sastavio. Sada u ratu, kad nije bilo struje, razveo nam je instalacije rasvjete s akumulatora. Još i danas instalacije stoje i nikom neću dozvoliti da ih uklone iz stana - sa suzama u očima dodaje majka Vera.
Kad je odrastao, Nenad je promijenio frizuru. Nestalo je plavog čuperka visoko zabačenog u kosi, po kojem je u djetinjstvu dobio nadimak. Krenuo je u hemijsku školu s namjerom da kasnije studira tehnologiju. Zapravo, bila je to više očeva želja, jer Nenad je volio motore i mašine. Maštao je da postane veliki fudbaler, a posljednjih godina se priklonio boksu. Vrijedno je u klubu trenirao i zaredao s takmičarskim uspjesima. Pravu i ozbiljnu djevojku nikad nije imao, uglavnom je s njima prijateljevao i drugovao. Zabavljao ih je izbijao šale s njima. Bio je, naprosto, šega u društvu. Nerazdvojan je bio s Adnanom zvanim Duka, Arminom Japancem, blizancima Suadom i Fuadom, Icom, Gerom i Goranom. S Gerom je pravio akvarijume dok su ga zanimale ribice. U porodičnom krugu na njega je najveći uticaj imao brat mu Aleksa Aco. Aco je bio završio mašinsku školu i sav se posvetio automobilima. Nešo je starijeg brata respektovao i u njemu često tražio zaštitu. Kad je Aco kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine u oktobru 1992. godine poginuo na Majevici, Nešo se odjednom povukao u sebe. Napustio je kemijsku školu nakon drugog razreda i niko ga više nije mogao nagovoriti da nastavi školovanje. Jednostavno bi rekao: "Eto, Aco je završio školu pa šta mu sad vrijedi." Kao da je slutio da bi se i njemu nešto slično moglo desiti. Bratovom smrću nestalo je osmijeha na Nešinom licu, nestalo je dijela Neše.
U kući Markovića pojam nacije nikad nije pominjan. Otac Srbin i majka Hrvatica odgajali su djecu da budu Bosanci. I najstariji Markov sin Savo, polubrat Acin i Nešin, borac je Armije RbiH. Otac Marko u prošlom ratu bio je partizanski kurir.
Kritičnog dana Nešu su roditelji posljednji put vidjeli ujutro. Majka je rano otišla rodbini na Husino, a otac je krenuo u baštu. Zna se samo da se tokom dana vratio u kuću na ručak, a onda je predveče s društvom krenuo na utakmicu u "Mejdan". Na Korzo nikad nije išao, a te večeri je vođen sudbinom po prvi put svratio nakon utakmice. Od granate zadobio je teške rane u stomaku i sve do operacije u bolnici znao je za sebe. Adnan Duka, iako teško ranjen u nogu, pomogao je na Korzou pri utovaru Neše u auto. Nešo je sahranjen na Ateističkom groblju na Gradini pored brata Alekse. Tako su željeli roditelji.

Jusuf Malkić
Print
Petnaesta godišnjica masakra na Kapiji
25. maja 2010. godine se navršava 15 godina od masakra na tuzlanskoj Kapiji kada je od granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske sa Ozrena ubijena 71 mlada osoba, a još preko 240 teško i lakše ranjeno.
Masakr će ostati upamćen kao jedan od najvećih zločina protiv civilnog stanovništva tokom rata u Bosni i Hercegovini. Do sada je za zločin pred prvostepenim sudom osuđen oficir Vojske Republike Srpske Novak Đukić na 25 godina zatvora.

Protokolom Općine Tuzla, u utorak 25.maja u 10:30 sati predviđeno je polaganje vijenaca i cvijeća na Slanoj Banji, a zatim komemoracija žrtvama na Kapiji u 12 sati. Predviđeno je da se pročitaju imena svih civila koji su stradali u periodu 1992-1995 u Tuzli. U 20:55, u vrijeme pada granate na Kapiju, oglasiće se i sirene. U 20:55 na lokalnim TV stanicama biće emitovane emisije posvećene 25. maju.
impressum | o nama