PRIČA O NJIMA MOŽE BITI SAMO JEDNA, JER ONI SU BILI KAO BRAĆA ROĐENA
Dvadeset sedmog maja 1995. godine u Gračanici je plakalo i staro i mlado. Rijeka ljudi u nijemoj koloni opraštala se o dvojice mladića, miljenika grada, devetnaestogodišnjaka Nihada (Ahmeta) i Armina (Fadila) Šišića. U indeksima Ekonomskog fakulteta u Tuzli, ostalo je zapisano da su obojica odslušali prvu godinu, a u kući njihovih roditelja, rodbine, komšija i prijatelja uselila se tuga pregolema.
Iako samo bliski rođaci, djeca od amidžića Ahmeta i Fadila Šišića, Nihad i Armin živjeli su kao rođena braća, od dječijih, dječačkih do studentskih dana, razmjenjivali garderobu, slušali istu muziku, igrali fudbal u istom timu i zajedno od zločinačke granate poginuli stojeći jedan pored drugog. Dvije humke na mezarju Redžići pokrivene cvijećem, a u kući Šišićevih suze, jecaji, ali i ponos što su imali takve sinove.
- Moj Nihad, rahmet mu duši i lahka mu zemlja bosanska, volio je život i ljude, znao se snaći, radio je i pomagao porodicu i učio. Kada dođe kući djeca su oko njega, jer znaju biće za njih nešto. Zato i danas za njim plače petogodišnja Maida. Radio bi cijelu noć, samo da bi sutradan mogao igrati fudbal za svoju "Gračanicu", priča kroz suze njegova majka Hanumica. Tužan je i otac Ahmet, radnik "Građevinara" koji tješi svoju suprugu i drugog sina Edina, borca 222 bosanske oslobodilačke brigade.
- Burazer Nihad, znao je sa ljudima uspostaviti kontakt, imao je neku caku, pa ga ljudi volili, bio je šeret. Tako jednom sjedeći za stolom u Tuzli, prilazi mu prosjak i traži milostinju. On mu kaže: Dobro daću ti marku, ali prvo zatraži to isto od onog doktora. Bio je to dr Davud Zahirović iz Gračanice, koga je Nihad poznavao. Doktor prosjaku dade marku, a Nihad kao pravi poštenjačina isto to uradi, i iz studentskog džepa izvadi takođe marku. Bila je to šala u kojoj je prosjak dobro prošao, prisjeća se Nihadov brat Edin.
U drugoj kući, tik pored Ahmetove, kao što rekosmo s početka priče takođe tuga pregolema. Majka Semka, radnica gračaničke "Fortune" i otac Fadil Šišić, lome prste za sinom Arminom. Ono što napisasmo za Nihada, mogli bismo isto kazati i za Armina. Odličan učenik, dobar student, komšija i prijatelj, sportaš.
- Kod mog Armina i Ahmetovog Nihada nikad se nije znalo čije je šta, ko nosi ovu a ko onu garderobu. Zajedno su odrasli, zajedno igrali fudbal, basket, zajedno išli u školu, zajedno stanovali u Tuzli i eto nesreće, zajedno u mezar odoše. Ali, šta se može, živjeti se mora. Rođačko druženje naše djece Nihada i Armina, nastaviće naša djeca Ahmetov Edin i moja osamnaestogodišnja Adisa, priča Arminov otac Fadil, radnik "Energopetrola".
- Vraćajući se umorna sa posla kući, uvijek sam znala da će me sačekati i kahvu skuhati moj Armin i moja Adisa. Udruže se i kuća blista. Armin je često znao kazati: - Bez sudbine se ne gine, baš kao i Nihad, pa tako i bi, govori Arminova majka Semka. O svom sestriću Arminu Šišiću nešto htjede da kaže i njegov dajdža Salih Širbegović, ali steže ga u grlu, pa zašuti.
- Treća žrtva u tuzlanskom masakru sa gračaničke opštine je Amela (Hasiba) Brguljak, takođe student prve godine istog fakulteta prava drugarica Nihada i Armina. Zajedno su se družili, zajedno ispite spremali, slušali muziku, pričali o ljubavi i volili sve što mladi vole. Kao da su bili vezani pupčanom vrpcom. Zadesila ih je ista zla sudbina, kazuje po svemu sudeći najpribraniji Nihadov burazer Edin.
Treći iz ove grupe mladih ljudi, Mirza Dulić, sin Ismeta, samo zahvaljujući sreći i Bogu dragom, prošao je s lakšim povredama. Nakon utakmice u tuzlanskom "Mejdanu" Nihadu i Arminu sam govorio da idemo u stan, jer sam bio nešto neraspoložen, ali nije se dalo. Pred kapijom čuo sam nešto tupo, zatim bljesak i jauke. Ni danas mi nije jasno da Nihada i Armina Sišića, mojih komšija i drugara nema više. Što vrijeme više odmiče, sve mi je teže. Žao mi je i drugarice Amele, često obiđem mjesto gdje smo 25. maja 1995. godine zadnji put svi zajedno bili i gdje se ugasio njihov život, zamišljeno dodaje Mirza Đulić.
- Često se sastanemo kao rođaci, kao komšije, prisjetimo se naše djece koja u cvijetu mladosti odoše pod zemlju, nikome krivi ni dužni, i isplačemo se. Jedna suza za Nihada, druga za Armina i tako redom. Ko će majku Hanumicu svaki drugi dan telefonom zvati i reći: - Majka ja sam dobro, ništa ne brinite. Ko će u Fudbalskom klubu " Gračanica" nositi broj devet i oduševljavati publiku? Ko će maloj Naidi donositi čokolade i ostaloj djeci u komšiluku? Ko će majki Semki kuhati kahvu kada se umorna vrati s posla ? Ko će - jer više nema ni Nihada, ni Armina.

Hasan Čalić