Moj brat Raif rođen je 1. avgusta 1972. od majke Hazime i oca Alinafija -Alje. Te godine ja sam napunila osam godina. Tata je otišao po mamu i brata u bolnicu. Donijeli su ga u našu tada već zajedničku sobu. Kada se probudio i zaplakao, prišla sam i pogledala ga. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj: vidjela sam najljepšu bebu na svijetu!
Odrastao je kao dječak nemirnog duha. Sakupljao je drvene pištolje i puške, plastične noževe, volio kaubojce i krimiće. Znala sam ga nekada braniti od starijih dječaka. Manji problemi su se javili kad je Raif krenuo u osnovnu školu. "Zaboga, zar se baš svaki dan mora ići u školu?!", govorio bi. Poslije osnovne, upisao se u Rudarsko-tehničku školu, i bio jedan od boljih u razredu. Bio je raja, i svi su željeli samo njega za predsjednika razredne zajednice. Znao je, kod nekog profesora slabog vida, odgovarati za jedan čas i nekoliko puta: promijeni jaknu i izađe odgovarati za druga. Po završetku srednje škole upisao je Rudarsko-geološki fakultet. Dao je prvu i upisao drugu godinu studija.
Kada je 4. aprila 1992. u Tuzli proglašena mobilizacija zbog agresije na našu zemlju, Raif se odmah prijavio. Jedno vrijeme je davao dežurstva na ulicama Tuzle, a onda je uz pomoć moga muža Jasminka Smajića našao mjesto u Štabu Teritorijalne odbrane. Tamo je bio sve do iznenadne smrti našeg oca, 20. jula 1992. kada je oslobođen obaveza. Jedno vrijeme je radio kao noćni čuvar u magacinu. Živjelo se od njegovog paketa i onoga što mati uspije zaraditi šivenjem. Potom se dobrovoljno prijavio na obuku u kasarnu. Nakon 40 da¬na raspoređen je u jedinicu. Tada za našu majku počinju sikiranja i nesanice, kao iza sve nas, zebnje "od linije do linije". Majka i ja smo pravili ručkove i kolače koje voli, kako bi mu trenutke odmora učinili ljepšim. Radovao se tada susretima sa mojom kćerkom Larisom, zvao je Mrgud, učio da crta, piše, da pjeva...
Sjećam se onih ledenih noći '94. Probudim se i pomislim: Bože, kako je sada mom bratu na Majevici, sigurno mu je užasno hladno, otišao je s kašljem, pod temperaturom, nije htio tražiti poštedu... Borbe su bile žestoke. Stižu vijesti o poginulim Raifovim drugovima: Safet, Marinko, Pero, Muaz... Ranjen je Salko, Raifov drug iz rova. Majka plače. Ne znamo ništa o Raifu. Zovemo telefonom stacionar, pitamo, na kraju i odlazim tamo, pješice, u neko doba noći, ne saznajem ništa. Sutradan je došao Raif, blijed, iscrpljen, potresen svim što je doživio, smrću i ranjavanjem drugova. I u martu '95. Raif nije 20 dana dolazio kući. Snijeg je padao kao nikad. Ništa nismo znali. Na frontu je imao užasan bubrežni napad, ali ga nisu htjeli pustiti. Vratio se iznuren, bolestan, a nokti su mu pootpadali na nogama.
16. marta '95. došavši dva dana ranije kući, zatekao je majku kako sva mokra i krvava leži na podu. Imala je jak moždani udar. Umrla je dva dana poslije. Naredne dane i sedmice provodili smo zajedno, tješeći jedno drugo. Nikoga više nismo imali.
28. maja '95. trebali smo majci poručiti tehvid za četeresnicu. 25. smo pozvali hodžu, da se dogovorimo. Ja sam mljela keks za kolače, a Raif je s Larisom gledao tv. Utom je došao Almir, Raifov drug, da izađu. Raif je rekao da mu se ne izlazi, jer se nije obukao za izlazak, a i svirala je uzbuna, NATO-avioni su bombardovali Pale, a nikad se ne zna kad će četnici zapucati po Tuzli. Almir je bio uporan. Kažem ja bratu da ode do kuće da se presvuče, pa nek izađe ako hoće. Kaže - ako ode kući neće ni izlaziti. Ustadoše, i odoše.
Oko 21,30 zove me komšinica i pita -jesam li šta čula. Ja ne znam o čemu govori. Rekla mi je za masakr na Kapiji.
"Pa tu je i moj brat", rekla sam. ... Suze su natopile moje oči...

Sestra Sabina