U narodu postoji zanimljiva legenda: "Mjesto gdje leži varošica Gradačac i njegova okolina bilo je, prije turskog osvajanja, carstvo šumovitih prijedjela, prirodna bašča da je mogla prkositi ELIZEJU", ... pod najzdravijom i najugodnijom klimom nebeskog svoda rodilo se jedno krhko zelenooko djevojče duge plave kose, sa zlatnim pjegama na licu - tinejdžerka kakvu ste mogli sresti Bulevarom, Avenijom, Fejičevom ili ma gdje na drugoj ulici ovosvjetskih gradova.
Ali mi smo je sreli na drugom mjestu i u jednom drugom vremenu - ratnom i oduševila nas je mladost i zrelost koja u istom trenu zrači iz nje. Zove se Razija, a svi koji su je poznavali, zvali su je Razom, prezime Djedović. Imala je samo dvadeset godina, suviše malo da bi se s obje noge zakoračilo u život, ali ona je s nepunih dvadeset zakoračila u život, i u smrt. Rođena je 12. VII 1975. godine u, najdražem joj Gradačcu, a živjela je u Jelovče Selu, selu pored grada Gradačca. Tu odrasla, tu je željela i da ostane, sa majkom Taibom, ocem Ekremom, bratom Suadom i nenom Fatijom.
Preda mnom je bio težak zadatak. Trebalo je razgovarati sa majkom Razijinom o njoj, njenom životu i svemu ostalom. Kako razgovarati o njenoj poginuloj kćerki, a ne povrijediti je? Bilo mi je stalno na pameti. Nakon što sam pokucala, malo mi je lahknulo kada se na vratima pojavila žena srednjih godina ljubazno me pozivajući da uđem. Unutrašnjost kuće bila je jednostavna, a ipak lijepa. Na jednom zidu visila je slika Kabe, zelena zastavica sa mjesecom i zvijezdom i arapskim slovima ispisano "Allah ekber". Na ekserčiću je bilo okačeno nekoliko tespiha. Za susjedni zid pričvršćena drvena polica, na njoj Kur'an i islamska literatura. Složena serdžada u ćošku stavljala je tačku na ukupan utisak da je riječ o pravoj bosanskomuslimanskoj kući. Lahkoća s kojom je pričala o svojoj kćerci, četrdesetogodišnja Taiba Djedović, mene je zadivila.
"Moja Razija je uvijek bila hairli dijete. Nikada nisam imala problema s njom. Bila je divna, beskrajno dobra, mila. Draga do smrti. Takva je i danas u meni. Znala je odsanjati nedosanjane snove. Znala je često leći mi na krilo i tako ležati, šutiti..." progovara kroz suze majka Taiba, dok se prisjeća svoje Raze, njene mladosti, hrabrosti, ljepote, upornosti...
Pričajući o svojoj Razi, srknula je gutljaj kahve iz fildžana, a to je radila sporo jer je željela da što duže ostanemo, da pričamo, riječi su prazne ako su same, ako šute samo u njoj.
"Kao mala, uvijek je trčala, nije se smirivala na jednom mjestu. Vođena dječijim nestašlucima, padanjem i smijanjem, bila je omiljena u krugu svojih prijateljica sa kojima se dotada i sve do preseljenja u Tuzlu družila. Tako godina za godinom, dođe vrijeme škole. Četvrti razred osnovne završila je u našem selu, a od četvrtog do osmog u susjednom selu, gdje je između ostalih, upoznala Almasu, drugaricu s kojom se poslije toga najviše družila i s kojom se po završetku osnovne škole upisala u Srednju tekstilnu u gradu, Škola, zbog koje je svaki dan autobusom dolazila i vraćala se, trajala je tri godine. Međutim, krajem drugog razreda Bosna i Hercegovina kao i grad Gradačac napadnuti su od srbo-četničkog agresora. Prekinuta su druženja, zatvorile učionice, umukla školska zvona. Nekuda su se svi razbježali. Neko u inostranstvo, neko je ostao na slobodnim tetitorijama, a ona je, ostala tu gdje je htjela da bude, ostala je dijete Bosne.
Kako je život krenuo drugim tokom, tako se i omladina u Jelovče Selu skupljala, po određenim mjestima. Sjedili su, pričali i pjevali do kasno u noć. Otac joj je bio ozbiljan i bojala ga se. Rijetko je kada smjela pitati za izlazak. To je činio brat umjesto nje. Znate, imamo puno zemlje, moja Raza je voljela da radi, da se bavi poljoprivredom, ali školu nije napuštala. Završila je i četvrti razred. Završivši školu dobila je ponudu da radi kao učiteljica na selu. Ali ona je htjela dalje, više od ostalih. Znala je da može i željela je to dokazati.
Upisala se na fakultet u Tuzli, bez obzira što je rat trajao. Tu je upoznala svoju sugrađanku Nidžaru Ibrulj - Bebu. S njom je skupa stanovala. Bila je studentica Filozofskog fakulteta Odsjek biologija i hemija. Radovala se svom bijelom mantilu, vježbama iz botanike i hemije i stanu u kojem je bila svoj gazda, jer joj je to bilo prvo odvajanje od roditelja. Ipak, svakog vikenda vraćala se kući."
Ovo je ram slike - priča o Raziji, stude¬ntici Filozofskog fakulteta u Tuzli. A slika? Slika je duša. Dušu je teško opričati. A moramo, kratko. Vrijeme teško i opasno. Sva¬kim svojim titrajem potvrđuje riječ, jer kako bismo drugačije vjerovali. Bila je vjernik. Bitno je usaditi temelj kojem će čvrsto stasati stablo vjere. Stalno je spominjala kako najviše voli sabah i akšam namaz. Nije izlazila u grad, nije se snalazila, niti ju je šta vuklo da izlazi. Sve je ovo bilo strano za nju, pa čak, s vremena na vrijeme, i nepoželjno. Samo je sanjala petak - kraj sedmice, da sjedne u autobus i da ode tamo gdje pripada, gdje je svi čekaju, otac, mati, brat, nana. Stanujući u Tuzli, promijenila je i drugi stan, u centru grada, a što je najvažnije, ima i telefon. Znala je satima pričati telefonski i uvijek kada bi zazvonio, trčala bi da podigne slušalicu, prva da se javi. Preselivši se u ovaj drugi stan, Razija se s vremenom počela malo i privikavati na grad Tuzlu, njegove ljude. Počela je pomalo izlaziti. Tog kobnog 25. maja, majska noć mamila je mlade, tu pred Kapijom u noćima toplim za razgovor duše, stajali su okrenuti leđima, bočno, pravo, iza, ispred, grupe, grupice mladih. Nisu se radovali posebno nijednom izlasku pa ni ovom. Rat je. Važno je obilježiti majsku noć, družiti se.
I odjednom kao razbjesnjeli meteor koji ne zna za milost, život je uzeo Raziju.
Nestala je!
A ja kažem, i kada bude zatomljen žar koji je održavala djevojka Raza, žar vjere i čestitosti koji je na dušu vezala, on sigurno jednog dana mora postati plamen. To je amanet koji ni njeni roditelji, ni brat, ni nana, ni svi njeni prijatelji i prijateljice nikada ne smiju zaboraviti.
Neka joj je rahmet!
U ovoj maloj državi, mnogo manjoj, od narastajućih ozonskih rupa, grupa djece je osuđena da oduže vlastiti dug lematizmu.

... I TAKO SE MAJKA ZEMLJA
SA ROĐENOM DJECOM HRANI
MNOGE OD NJIH NEDOHRANI
NEDOHRANI A SAHRANI ...

Enisa Žunić