Rusmir Ponjavić se rodio 18. 08.1974. Krupnih, plavih očiju, glasan, jedva dočekan, njegovan, mažen i obožavan. Ušao je u život u kolovozu, mjesecu kasnog ljeta, punom života i hrane, zrelom i najbogatijem. Rimski car dao je tom mjesecu svoje ime August, a taj period godine u astrologiji označen je vremenom Lava. Sve najljepše, najsnažnije i najmoćnije ujedinilo se u jednom dolasku na svijet.
I tekao je sretni život muškarčića, samouvjerenog i snažnog. Volio je vodu, more, kupanje. S većine fotografija iz ranog djetinjstva mala glava izviruje iz vode ili je uronjena ispod njezine površine. Plivanje, veslanje, igranje na snijegu. Prvi nesigurni koraci na skijama i oni kasniji, sigurni i u punom zamahu. Na takvoj jednoj fotografiji od pozadi piše Rusko-smučar, januar 1995.
Uvijek u društvu djevojčica i dječaka on, koji je u životu bio tako vedar, nasmijan i uočljiv, na fotografijama je ozbiljan i zamišljen.
U osnovnoj školi toliko živahan i pametan da ga njegova draga učiteljica nikada nije zaboravila. Dirljiva su njihova sretanja; uvijek su to bili prisni susreti zaigranog dječaka i dobre, strpljive odgajateljice koja je u njemu umjela prepoznati čovjeka.
Momčić od 12-13 godina, zastao na pola puta, penjajući se uz brdo zgrade u kojoj je stanovao. Stavio tamne naočale. Stati na pola puta, zakloniti oči od sunca, gledati na svijet drugačijim očima... Rusmire, je li to bila poruka ? Poruka do bola ?!
I onda momak, pravi čovjek, sportaš, neodoljiv. Završena gimnazija, rat, nesnalaženje. Glazba. Bubnjevi, gitara, tegovi i... "Bio je MIZALDO (ODLAZIM), ali ne tamo gdje si ti želio, ne vani, nego unutra, na nebo, pod zemlju", napisali su njegovi prijatelji tri dana nakon pogibije.
Studij je ostavljen po strani. Sve je moralo ostati po strani dok se rat ne završi. I djevojke, ljubav? Ili je možda negdje u srcu bilo mjesto za jednu ljubav koja se nije uspjela razviti, ali je propupala? Čista i bijela kao snijeg te zime 1995., kratka kao skijaška staza na kojoj se rađala, brza i neproživljena poput života koji je prekinut.
"Opet smo danas bili na tvom mezaru. Vas šezdeset i osam leži jedan pored drugoga. Zajedno na Kapiji, zajedno u zemlji. Svi mi kažu: "Neka ti bude lakše kad vidiš sve te mezarove!" Sine, ja vidim samo tvoj i, mada ti uvijek stavim ruku na mezar tamo gdje mi je tata rekao da ti je okrenuta glava i beživotne oči, ja ipak ne mogu vjerovati da si ti dolje. " Piše majka svom jedincu, Rusmiru, u pismima kojima komunicira s mrtvim sinom. Taj, u Nebo vapijući krik - način kontakta s djetetom, s čovjekom, plodom utrobe njezine, otkriva se kao moguće rješenje u traženju smisla života majke koja ima iskustvo smrti ljubljenog sina. Pieta, slika majke i mrtvog sina, simbol namjerljive boli! Ne renesansni slikar, ne misterij, ne umjetnička slika, nego tuzlanska Kapija, obitelj Ponjavić.
Majka i mrtvi sin.
Otac i mrtvi sin.
Sestra i mrtvi brat.
I onda 18. 06. 1995. novi život! U obitelji ponovo dječak. Berin ili Teo, kako ga je daidža zvao još dok mu se radovao. Sestra je rodila sina. Rusmir ga je očekivao, veselio se njegovom dolasku i imao za njega ime. Ime neobično, kratko, ali svojim značenjem krupno, božansko. Toga dana došao je Teo na radost svih koji su, osim života i radovanja životu, iskusili i smrt i tugu smrti.
Život nije prestao. On traje tako jako vidljivo, tako osjetno kao kad prstom dotaknemo ranu želeći se uvjeriti i imati vlastito iskustvo bola. I odrast će dječak. Odrast će uspomenu na daidžu. Vrijeme neće donijeti zaborav. Vrijeme će izbrisati pitanja koja danas majka upućuje Smrti: "Zašto, zašto...?"
Zašto mržnja i smrt, zašto ne ljubav i rađanje? Život će biti pobjednik. Približit ćemo se njegovom nedokučivom smislu. Barem u vječnosti! Jer vječnost je život Rusmira Ponjavića.

Marica Petrović