Samir Mujić, jedan od sedamdeset i jednog prerano ugašenog plamena tuzlanskog sunca.
Rodio se u Tuzli, u ljeto, vrelog petog avgusta 1966. godine opšteg zamaha i privrednih reformi, u kojoj nije ni slutilo na rat. Ponosni otac Ejub je poslije kćerke Samre, i poslije četiri godine čekanja u svoje naručje uzeo dječaka, sina nasljednika. Majka Magbula je ostvarila svoje snove: nakon djevojčice rodila je i dječaka, svoj ponos. A Samir je rastao okružen pažnjom i ljubavlju. Rastao je kao i sva druga tuzlanska djeca, s razbijenim prozorima i nosevima, sa loptama i biciklima, učen da voli ljude i da oprašta neljudima, gledajući i prihvatajući svijet od drugih. Otac je radio vrijedno, za druge praveći udobnost, ali uvijek ispod oka pazeći na djecu, da ne daj bože ne krenu gdje ne treba. Majka je svu svoju ljubav i pažnju prenosila na djecu, a posebno na mjezimca, koji je zajedno sa mirisom porodice upijao i mirise tuzlanskih mahala učeći se da bude dio ovog grada, na ponos i gradu i roditeljima.
A bila je i škola. Samir je to radio onako usput, kao naviku, ne tražeći od škole ni malo ni previše, baš onako kako to rade tuzlanski momci. Najprije osnovna, pa onda mašinska, jer zaboga tamo se skupljaju dični momci. Pa onda ko zna zašto škola za profesora fizičkog, u svojoj Tuzli. Na očevu žalost sin samo nije htio naslijediti umjetničku i stolarsku očevu vještinu o kojoj se nadaleko govori, ali to nije nikome smetalo jer je jednostavno vrijeme bilo drugčije, a "i nije dijete od tog posla."
A onda je otac otišao da Evropi pokaže kakvi su bosanski majstori od zanata. Ejuba je prihvatio Pariz, diveći se vještini ovog skromnog čovjeka. A po povratku u Tuzlu otac i sin otvaraju prelijepi kafić odgovarajućeg imena: "Pariz", po kome će Samir dobiti i nadimak. Poslove je vodio Samir, pokazujući da mu ništa nije strano i da se u svemu zna snaći. A posao kao i svaki drugi čas ide pa ne ide, pa je kasnije dični kafić pretvoren u prodavnicu koju je takođe Samir vodio postajući svoj čovjek.
Samir je život upijao sa tuzlanskih ulica, iz grada koji je osjećao i volio, sa kojim je živio i koga nije htio napustiti ni po koju cijenu. Svaki dašak, svaku kap Samir je upijao sa tuzlanskih pločnika i kaldrma, gledajući starije i učeći se čestitosti, ali i surovosti života. Naučio je sve što je trebalo znati. Spreman da na dobrotu uzvrati stostruko, spreman da na ljubav odgovori obožavanjem, ali i spreman da ne prima mirno udarce i donove. Znao je Samir za nepravdu da se žestoko naljuti, a posebno ako mu neko dira majku, prema kojoj je bio poseban. Sa malo riječi i puno ljubavi, sa poštovanjem i srcem, čuvao je Samir majku Bulu, a i ona njega, pilku svoju, za koju su i ptice izbačene iz kuće, jer su glasne, i jer smetaju Samirovom snu.
A za Samru, sestru i iznad svega druga i prijatelja, Samir je imao posebno mjesto. Samra je bila mjesto na kojem je Samir uvijek mogao naći podršku i savjet, jer je starija sestra učila brata i budno pazila da ga ko ne povrijedi. Sestra i brat su se iznad svega poštovali i osjećali jedno drugo, rastući zajedno i pazeći jedno na drugo.
A onda je došao rat. Došlo je ružno vrijeme kad su na Tuzlu počele padati granate koje su ispaljivali ljudi koji su odrasli sa Samirom. Samir ostaje vjeran svom gradu, i više puta nagovaran da ga napusti, odbija sigurnost tuđih prostora i ostaje sa svojim ljudima i svojim gradom. Od početka rata Samir se stavlja u službu svoje domovine, da bi posljednju ratnu godinu proveo kao jedan od njenih branitelja.
A dvadeset i peti maj nije ni po čemu slutio na zlo. Kod Samira ništa i nije slutilo po zlu. Tog dana, ne znajući da je to posljednji puta, vjerujući u sudbinu koja je do tada štitila njenog goluba majka se pozdravlja sa sinom, uobičajeno, kao i svaki puta. Uzavrela mladost tražila je odušak pod pritiskom teškog vremena, i Samir odlazi na mjesto sastanka sa onim što mu je suđeno. Te noći prestaje san Bule i Ejuba, počinju noćne Samrine borbe sa sobom, a Samir postaje jedan od toliko i toliko prerano ugašenih mladosti. Kapija postaje mjesto kroz koje je Samir izašao i ušao u vječnost. Ovaj grad će dalje morati bez Samira i mnogo momaka i djevojaka, ali će još dugo tuzlanskim kaldrmama odzvanjati koraci dobrog Tuzlaka Samira Mujića.

Amir Omerčehajić