Kad god krenem u posjetu mezaristanu i grobovima na Slanoj banji pogled me neizostavno vuče do početka onog petog reda tragičnog mjesta posljednjeg počivališta prerano usnule tuzlanske mladosti. Jedan mali mezar je odmah pored staze: Sandro Kalesić 1992 -1995. godina.
Idem jednog nedjeljnog jutra do 14. kata zgrade na Bulevaru. Pijem kafu sa Dinom i Irenom Kalesić. Stari smo znanci. Šuimo, govorimo o mnogim drugim tema¬ma, prosto bježimo od razgovora o onoj stravičnoj 25-majskoj noći.
- Bila nam je godišnjica braka. Nismo mislili te noći izlaziti, trebao sam otići na kontrolu u bolnicu. Ipak, krenuli smo na prostor kod Kapije, namjeravali kupiti sendviče i popiti po neki sok. Sandro nije htio izaći iz kola skoro sat i po vremena. Volio je sjediti u kolima i pomjerati volan. Zajedno smo ušli u lokal, a na samo nekoliko minuta pred pad granate prešli smo u baštu. Zadnji sto je bio, tu pored nas bila je i Dijana Ninić. Sandro je bio u krilu, prijatelj Asmir ga učio da lupka po stolu kao po bubnjevima. Onda je Sandro tražio svoju stolicu i sjeo na nju pred sam pad granate - priča nam Sandrov otac Dino Kalesić.
U očima majke Irene suze. Na kratko prekidamo razgovor. Svi zajedno odlazimo do Sandrove sobe. Mnogo Sandrovih igračaka, među njima i bicikl zbog čega je parket po cijelom stanu uveliko izgreban. Na zidu jedna velika slika kakve često viđamo u takvom ambijentu: dvoje djece u igri.
- Najviše se volio igrati sa Ninom, kćerkom jednog od naših susjeda. Teško ga je bilo odvojiti od društva čak i u vrijeme objeda. Jedino se bojao sirene što je na zgradi desetak metara od naše - kaže Irena Kalesić.
Ponovo se vraćamo u sobu gdje smo i počeli razgovor. Sandrovi roditelji opet dugo ostaju bez riječi. Čekamo, znamo da je najteže vratiti se u onih 15-tak minuta dvadeset i pete majske noći.
- Odjednom je odjeknula strahovita eksplozija. Sve oko nas je bilo u prašini. Mnogi su bili pogođeni. Stravična slika.
Pogledao sam prema Sandru. Samo se rukom držao za uho i pomalo ječi. Mislio sam da je to od straha. Vjerovatno nije ni osjetio da je pogođen. Zgrabio sam ga i pošao prema zgradi u susjedstvu plašeći se nove granate. Stavio sam na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv. Samo jedna mala rupica, k'o zrno riže. Dotrčali smo do kola i hitno krenuli do Kliničkog centra. Mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolničke kapije. Liječnici su pokušali sa reanimiranjem. Zaludno, vidim da doktori vrte glavom i izbjegavaju naš pogled. Bacio sam se po djetetu i zagrlio ga, tek onda su vidjeli da sam i ja ranjen - nastavlja priču Dino Kalesić.
I ništa više ne govorimo. Opet se pale cigarete, opet ustajemo i hodamo po stanu. Dosta dječijih igračaka.
U mislima ono dijete što u smrt ode otvorenih očiju i malo zgrčene jedne ruke. Zbog one rupice k'o zrno riže što na Sandrovim grudima napravi geler od zločinačke četničke granate sa Ozrena.
U mislima i ona noć kada se Tuzla oprostila od svoje tragično stradale mladosti. I onaj mali bijeli sanduk i ono silno cvijeće što ga prekriše baš kad se nova zora nad Tuzlom najavljivala. I one igračke Sandrove među cvijećem.
Na vitrini gledamo okačene jedne male kopačke. Sandro Kalesić u njima nikada ne odigra niti jednu utakmicu. U šumici kraj mezaristana na Slanoj banji uvijek se čuju ptice. Jedno dijete u smrt je otišlo široko otvorenih očiju.