Svježina zore meškoljila se pred nadirućim zracima bistrog jutarnjeg sunca. Noć je trajala kratko i činilo se da se nikome ne otkriva iz toplog zagrljaja sna. Sunce je pravilo neumoljive korake od sedam milja, kao da će mu izmigoljiti dan, obasjalo je bistrinom i prozorska okna na kući rudara Mije Čajića u Bukinju, tom tihom radničkom predgrađu Tuzle.
Sanju su razbudili grozdovi cvrkuta ustreptalih ptica, načičkanih poput ušarenjelog lišća po okolnim stablima. Ta sunčana simfonija je nježnim dodirom razbudila Sanjine sanje, tog jutra, kada je život, kao i uvijek, ličio na knjigu koja stalno počinje, a nikad se ne završava.
Posljednjih mjeseci Sanja je voljela s majkom Maricom pričati do kasno u noć. Otac Mijo bi, kao i uvijek ispunjavajući želje svoje mjezimice, prešao u drugu sobu, ostavljajući njih dvije da razgovaraju o svemu onome što je Sanju zanimalo, a našta joj je najbolje odgovore mogla dati majka.
Sanjini roditelji su mnogo pažnje posvetili otvorenosti između njih i djece, Sanje (1. VIII 1977.) i njenog dvije godine starijeg brata Milenka. U porodici Mije Čajića vladala je drugarska atmosfera razumijevanja i uzajamne podrške, tajni nije bilo i o svemu se moglo razgovarati prijateljski.
- Ja bih da se zabavljam... Jedino, taj mladić je Musliman, ako vi nemate ništa protiv - rekla je pomalo oprezno Sanja svojim roditeljima, budući da je to trebalo biti prvo njeno zabavljanje.
- Ti znaš, kćeri, da za nas to što je taj mladić Musliman ne predstavlja nikakvu prepreku. Ako će biti dobar i pažljiv prema tebi, ako ćeš ti biti sretna, mi nemamo ništa protiv - rekao je otac te posljednje Sanjine noći u porodičnom domu.
Srećna, jer roditelji nisu imali ništa protiv njene želje, Sanja je još dugo u noć razgovarala s majkom. Srećna je bila i tog sunčanog jutra, 25. maja.
- Mama, reci mi još jednom, jesam li ti lijepa? - upitala je Sanja, vrativši se sa kapije na kućni prag da jošjednom poljubi majku.
- Nemoj se vraćati, znaš da se ne valja vraćati kad već jednom nekud kreneš... Lijepa si, jašta si neg lijepa, najljepša... - rekla je majka Marica isprativši Sanju, posljednji put.
Sanja je bila pri kraju trećeg razreda Medicinske škole u Tuzli. Još kao djevojčica, dok je pohađala predškolsku nastavu, dok je uvijek sa svim najvišim ocjenama pohađala Osnovnu školu "Mijo Kerošević Guja", sanjala je o ljekarskom pozivu. Iako je u mnogim sekcijama, sportskoj, šaho¬vskoj, dramskoj, literarnoj, ispunjavala svoje bogato interesovanje, medicina je uvijek bila iznad.
Zbog toga je u srednjoj Medicinskoj školi imala odlične ocjene, vjerujući da je vrijedno učenje najbolji put da nakon mature upiše Medicinski fakultet i ostvari svoj životni san.
Četvrtku se radovala zbog petka, kada su učenici Medicinske škole imali praksu u Kliničkom centru. Tada bi se Sanja predavala svom, nedosanjanom, pozivu humaniste. Ti dani kada je mogla pružiti pomoć bolesnicima, naročito ranjenicima, podsjećali su na budućnost kakvu je snivala. I ovog četvrtka planirala je nakon nas¬tave otići rođaku u naselju Sjenjak, gdje će prenoćiti, kako bi sutra rano mogla biti na praksi. Uveče će izaći sa svojom školskom i nerazdvojnom drugaricom Lejlom Bučuk, pred Kapiju, na omiljeno sastajalište omladine. Tamo će, kao i uvijek, vriti vul¬kan mladosti i smisla svega što jeste i što u životu treba da se desi...
Dogodilo se...
... da se ubije svitanje, da se prekine dan, da se zaustavi i nestane vrijeme, da umakne cvrkut, da nestanu sunce, mjesec i zvijezde, dogodilo se...
Odlazak Sanjin smrću se ne može zvati. Jer takve smrti nema.

Fatmir Alispahić