U prvim jutarnjim satima sa najranijim cvrkutom ptica i mirisom ljetnjeg jutra, Selma je došla na ovaj svijet:
Zdrava, lijepa i dobra beba, brzo je odrasla uz veliku ljubav roditelja i nešto starije sestre Manuele. Kroz igru i bezbrižno djetinjstvo, uz veliki naboj emocija koje nije krila ni štedjela, prerasla je u istu takvu djevojku sa puno želja i zanosa za lijepom i srećnom mladošću kakvu su imali tinejdžeri širom svijeta.
Ali njoj je život u mladost samo unio rat i stradanja, pa je uz zvuke muzike i filmova sa zapada upotpunjavala izgubljeno i pokušavala da bar na kratko izađe iz naše svakodnevnice.
Radovala se osamnaestom rođendanu, jer taj vrijedi više od drugih, tada smo odrasli i za druge, a ne samo za sebe.
Dolazi ljeto. Njeno najomiljenije godišnje doba, a uz to osamnaesto. Neizmjerna sreća... "još samo da prestane rat. Te riječi su zadnje ostale napisane u njenom dnevniku, čije stranice nisu saznale sve Selmine želje i događaje, ali je ta sigurno bila najveća, koja je ostala neispunjena kao i mnoge druge.
Na treći poziv drugarice Andrijane, otišla je u lijepu majsku noć na sastajalište mladih, gdje su zaboravljali na sve, gdje se budio život i gdje su mislili da im onako okupljenim niko ne može ništa. Oni zli ne misle tako.
Otišli su sa osmijehom na usnama, neostvarenim željama i nedosanjanim snovima, svi zajedno, kako su i živjeli. Otišli su sa dvadeset petim majom u istu zvjezdanu noć.
Sahranjena je sa buđenjem jutra, cvrkutom ptica i krikom paunova. Otišla je rano, baš kako je i došla.

Selmina mama