Devetog marta 1969. u Zagrebu je rođen Senad Hasanović. Bilo je to prvo dijete Bahre i Meše, koji će se godinu dana nakon rođenja sina iz Zagreba vratiti u svoju rodnu Srebrenicu. Iako je imao dobar posao u Zagrebu, Mešu je vukla njegova rodna gruda. A i želio je da mu sin Senad prve nektare života upije u obiteljskom zavičaju, među bistrim ljepotama srebreničkog kraja, gdje su odrastala pokoljenja Hasanovića.
Meša i Bahra su ubrzo napravili lijepu porodičnu kuću u naselju Soloćuši, pored srebreničkog stadiona. 1971. rođen je drugi sin - Suad, a 1973. i treći - Jasmin.
Potom je sve dobilo oblik idiličnog smiraja. Sinovi su odrastali obasuti toplinom roditeljske ljubavi i razumijevanja. Školovali su se, maštali o budućnosti, predavali satima razdragane dječije igre, i onda opet vraćali u oazu topline porodičnog doma, kao u luku iz koje će uvijek isplovljavati i u koju će uplovljavati svi njihovi brodovi snova o budućnosti... Život je imao zvuk smirenog žubora rijeke za koju bure žive samo u morskim bespućima.
Senad je izrastao u dijete živog i bistrog duha. Fudbalska igra sa školskim drugarima bila je jedna od njegovih osnovnih preokupacija. Kasnije, kada je stasao u momčića, postao je vatreni zaljubljenik lova. Sa ocem Mešom, koji je već godinama bio lovac, znao je sate i sate provoditi u lovu, na brdu Čauš, u šumi Likari, prema Sasama, prema planini Budljim, hodeći predjelima nedirnute i čudesno lijepe prirode.
Kao učenik sa odličnim i vrlo dobrim ocjenama iz osnovne i srednje škole u Srebrenici, Senad je imao ambiciju nastaviti školovanje na nekom od bosansko-hercegovačkih univerziteta. U tome je imao i nesebičnu podršku svojih roditelja. No, opšta neizvjesnost kakva je 1992. vladala u BiH učinila je da Senad u februaru otputuje u Beč i da si tamo svojim radom pokuša obezbjediti pretpostavke za budućnost.
U vrijeme početka srpske fašističke agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu Senad je bio u Beču, brat Suad je studirao geodeziju u Sarajevu, a brat Jasmin je tek diplomirao na srednjoj vojnoj školi u Beogradu. Roditelji Meša i Bahra se i dan danas nalaze u Srebrenici, izloženi svim strahotama genocidnog četničkog obruča.
Senadovom bratu Jasminu je odmah postalo jasno o čemu se radi. Preko Makedonije i Mađarske uspio se 1992. probiti do Tuzle. U sedmom mjesecu iste godine, izlažući se opasnom riziku, Jasmin se uspio pješice probiti do Srebrenice. Stao je u odbranu svoga rodnog ognjišta i domovine. Poginuo je 23. marta 1993.
Senadov brat Suad koji je bio pripadnik Vikićevih specijalaca, u aprilu 1993. je uspio izaći iz Sarajeva. Odmah se prijavio u Odred policije za specijalne namjene CSB Tuzla u okviru kojeg se i dan danas herojski bori protiv srpskih fašista i terorista.
U septembru 1992. Senad je iz Beča došao u Tuzlu, prethodno u Zagrebu se kao dobrovoljac prijavivši u jedinice Armije RBiH. Nakon dolaska u Tuzlu pokušao je pet puta da se probije do Srebrenice i pridruži svome bratu Jasminu. Nije uspio u tome. U međuvremenu, u okviru formirane srebreničke jedinice u Tuzli obišao je mnoga ratišta, da bi 1994. takođe bio primljen u Odred policije za specijalne namjene. Njegovi ratni drugovi pamtiće ga po izuzetnoj hrabrosti i požrtvovanju.
1994. Senad je upisao Pedagošku akademiju u Tuzli, smjer geografije i istorije. U pauzama između žestokih borbi sa četnicima, Senad je uspijevao slušati predavanja, polagati ispite i u indeks knjižiti visoke ocjene. Prvu godinu je dao u roku, drugu odslušao, spremao se za polaganje ispita i imao ambiciju naučno obraditi neke od aktuelnih tema iz ove oblasti. Želio je okončanjem studija i zapošljavanjem u prosvjeti stvoriti uslove za svijanje porodičnog gnijezda. Već šest mjeseci imao je ozbiljnu vezu sa jednom djevojkom iz Lukavca, i vjerovao je da će se po završetku studija ta ljubav krunisati brakom.
25. maja oko 18 sati Senad je navratio na večernju kahvu kod svog zeta Derviša Malića, koji je oženjen Senadovom tečićnom Šefikom. Derviš je kao ranjenik 1993. evakuisan iz Srebrenice i pored brata Suada bio mu je najbliži. Senad je i tada spominjao svoju rak-ranu, bol za roditeljima koji su tih dana u Srebrenici ponovo bili izloženi četničkom divljanju. Rekao je, kaže Derviš, koji nam je i ispričao ovu priču o Senadu, da mora otići na telefon da se javi djevojci u Lukavac, rekao je da će se brzo vratiti.
I Senad bi se vratio, da nije susreo svoje prijatelje, takođe prognanike iz Srebrenice, Esada Salkića i Admira Alispahića. Odlučili su prošetati do Kapije.
Senad i Admir nisu se vratili.
Devetnaestogodišnji Esad je uprkos teškim ranama uspio preživjeti. Amputirana mu je desna noga, a šaka lijeve ruke ostaće mu zauvijek deformisana.

Fatmir Alispahić