Kakav je oduvijek bio običaj u porodici tuzlanskog pismonoše Ibrahima Salamovića, ručak nije počinjao dok se svi ne okupe oko bijelog hastala. Dok se na tihoj vatri podgrijavalo jelo, majka Fata je pogledala kroz prozor. Oko dva iza podne Senahid je došao s nastave na Filozofskom fakultetu u Tuzli, gdje je studirao na Odsjeku za fizičku kulturu.
Ručali su, u tišini. Senahid je spomenuo da danas neće imati vremena otići do sestre Melihe i zeta Semira, gdje je odlazio često zbog radosti susreta sa dvogodišnjom sestričinom Selmom. Dvogodišnja Selma bila je, kako je govorio, "njegov Bog, njegova džamija". U vrijeme desetomjesečne blokade, opšte gladi i neimaštine, on bi odnekud iznalazio šećerleme za Selmu. I Selma se radovala njemu. Obično kada bi zet Semir bivao na ratištu, odlazio bi kod sestre na konak i dugo se igrao sa Selmom. Ti trenuci zaborava bivali su njegova snaga pred svim obavezama koje je imao, i kao borac oslobodilačke bosanske Armije, i kao primjeran student, kao trener i sportista. I danas je mislio skoknuti do sestre, ali već poslije ručka mora na trening plivanja, a predveče ina kondicioni trening u Sportskom i kulturnom centru "Mejdan".
Senahid Salamović je rođen 16. novembra 1969. u Tuzli. 1984. je završio osnovnu školu, a 1988. i srednju ekonomsku školu, smjer turističkog tehničara. Prije odsluženja vojnog roka, šest mjeseci radio je u Lipicama (Slovenija), gdje je igrao za tamošnji fudbalski klub, istovremeno trenirajući i košarku. Iako je redovno bivao među najboljim učenicima u školi, ističući se i u različitim sekcijama, Senahid se nijednog trenutka nije prestao aktivno baviti sportom. Podjednako je bio dobar fudbaler, košarkaš, plivač, atletičar... U sezoni 88/89 igrao je u prvom timu tadašnjeg saveznog prvoligaša Fudbalskog kluba "Sloboda" iz Tuzle. Kao desnokrilni udarni napadač i izvrstan dribler, još kao dijete nazvali su ga Bukal, po tadašnjem popularnom fudbaleru sarajevskog "Željez¬ničara".
Senahid je bio rođeni sportista. Sport je, po njemu, jedina ispravna filozofija života. Govorio je da zdravo tijelo i sportski duh isključuju sve negativno što bi se u čovjeku moglo pojaviti, govorio je da su sportisti najkvalitetniji ljudi, jer nisu opterećeni nacijom i vjerom, njihovo opredjeljenje su humanizam i čovjekoljublje.
Odmah na početku srpsko-crnogorske fašističke agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i njene građane, Senahid se bez dvoumljenja uključio kao dobrovoljac u jedinice rezervne milicije i Teritorijalne odbrane. 22. maja 1992. postao je borac tadašnje 2. brigade (današnja 252. slavna), u čijem sastavu je obišao sva ratišta iz zone odgovornosti 2. korpusa. Potom je, kao izuzetno hrabar borac, prešao u slavni izviđačko-diverzantski vod "Panteri".
- Bog ovu bolest da onome ko voli sport, jer su pluća srce sporta - rekao je kada je, nakon hladnih i napornih dana na ratištu, dobio "vodenu podrebricu", zbog čega je morao 70 dana provesti u bolnici i još tri mjeseca na kućnom liječenju.
Ali ni nakon toga Senahid nije pristao da se demobiliše, niti da pređe u pozadinske jedinice. U svoju brigadu vratio se kao pješadinac.
U aprilu 1995. ranjen je od detonacije na ratištu. Tri dana je bio u šoku. Zbog slabijeg potresa mozga morao je jedno vrijeme provesti i na kućnom liječenju. Senahid se nije predavao. Nedugo potom vratio se u top-formu, spreman da se ponovo uključi u oslobodilački pohod bosanske Armije, da brani sve ono u šta je vjerovao, a zove se humanizmom i čovjekoljubljem.
Za čovjeka je teško reći da nije imao nekoga ko ga nije volio, ali između Senahida i tuzlanske raje nije bilo nijednog tmurnog oblaka. Ne zbog raje, već zbog Senahida čiji je duh, od Moluha do Slavinovića, na svakom koraku i pri svakom susretu, zračio vrijednošću i dobrotom.
Kako u sportu, tako i u životu nije priznavao promašaje. Nije bilo nemogućeg. Znala je to i njegova djevojka Ervina, sa kojom se zabavljao već dvije godine, i njeni roditelji u čijoj kući je bio prihvaćen kao rođeno dijete.
Danas neće izaći pred Kapiju. Ervina je obećala da će popraviti slabu ocjenu. Treći razred Gimnazije želi završiti sa što boljim prosjekom.
Danas će se Senahid vratiti sa treninga oko šest iza podne. Zvaće na kafu rođake Nusreta i Sabiru. Nabraće jagoda, izlomiti čokoladu i otići da to podijeli djeci u komšiluku. Iza sedam otiće na trening u "Mejdan". Tamo su dvorane zauzete rukometnim turnirom. Zadržaće se jedno vrijeme na tribinama, gledati rukomet, a on¬da krenuti kući. Svratiće pred Kapiju da se na kratko vidi s rajom.

Fatmir Alispahić