Sulejman Mehanović je rođen 20. maja 1967. god. u Nahvioci kod Lopara, kao najmlađe dijete u porodici. Još kao dijete bio je jako miran i povučen, ali opet veseo i mio dječak kojeg su svi uvijek voljeli, baš radi njegove vesele prirode. Seka ga je uvijek zvala mamina maza.
Završio je osnovnu školu kao primjeran učenik. Još od malih nogu je maštao da vozi auto. To je bila njegova najveća strast. Po odsluženju vojnog roka on odlazi "trbuhom za kruhom". Njegov put se završava u Rijeci gdje mu se ostvaruje njegova životna želja - postaje autoprevoznik.
Dani su se pretvarali u sate, godine su prolazile, ali Sulejman nije mario - radio je ono što je volio.
1992. godina. U Hrvatskoj ratno stanje, a u Bosni i Hercegovini na pomolu. Sulejman se vraća u svoju domovinu, s jednom mišlju - stati na branik svoje Bosne. Rat počinje. Sulejman se priključuje redovima Armije Bosne i Hercegovine, spreman dati život za Bosnu. Protjeran sa rodne grude, on dolazi sa porodicom u Tuzlu, nastavivši borbu u redovima Armije. Ranila su ga četiri gelera u glavu. Nastao je period patnje za Sulejmana i njegovu porodicu. Njegova mila sestrica ga je njegovala. Rane su bile teške, ali Sulejmanova čelična volja i njegov borbeni duh su pobijedili.
Oporavio se!
Po oporavku je ponovo počeo da radi svoj posao. U razgovoru sa sestrom ona se sjeća da je u poslednje vrijeme bio jako veseo. Želio je da troši, da se provodi, kao da je nešto naslućivao. Zadnjih dana života je obišao cijelu familiju. Pozdravljao se sa svima, kao da odlazi na put.
Dok sam razgovarala sa majkom i sestrom, majka nije mnogo pričala - isuviše je bolno. Brisala je suze rukama, koje nikad nisu učinile zlo, a zlo im je učinjeno. Sestra je čas plakala, čas se smiješila sjećajući se lijepih trenutaka. U jednom trenutku je klela nepravdu na ovom svijetu, a u drugom trenutku je govorila o nadi za bolji život.
"U posljednje vrijeme", kaže njegova sestra, "volio se maziti kao malo dijete. Pri povratku s posla, uvijek je gledao da li mu je seka nešto donijela. Uživao je u malim pažnjama, stalno se šalio i igrao."
Taj dan koji se ni po čemu nije trebao razlikovati od drugih, Sulejman je otišao na posao. Bio je neuobičajeno veseo na poslu. Pri povratku sa posla pohvalio se svojoj sestri kako se ošišao i sredio. Sjeli su da ručaju. Za ručkom je Sulejman dobronamjerno prekoravao sestru da ne ide pred Kapiju: "Granate su padale", rekao je, "ne bi trebala da ideš tamo."
"Poslije ručka", sjeća se njegova majka, "malo je prilegao." Dolazili su njegovi prijatelji po njega, ali majka nije željela da ga budi, kao da je znala da je to njegov posljednji odmor prije onog vječnog. Prijatelji su bili nestrpljivi, nisu mogli da ga čekaju, pa su rekli da on dođe pred Kapiju. Oni će ga čekati.
Kad se probudio, okupao se i sredio. Obukao je nove patike da bi bio lijep" rekao je svojoj seki.
Kada je krenuo napolje, zovnuo ju je da vidi da li je večeras lijep - "da li je dovoljno lijep da umre." "Obično uvijek ga pratim sve dok ne zamakne iza ulice, ali ovo veče nisam ni pogledala za njim", govorila je uplakana majka, "nikad sebi neću oprostiti što ga zadnji put nisam dobro pogledala."
Otišao je pred Kapiju po prvi put za vrijeme rata. Stajao je sa prijateljima ispred Nik-a, zabavljao se, zezao se kao i sva omladina to veče.
Odjednom: bljesak! Sva zemlja se zatresla. Svi smo se našli na zemlji. Geleri i stakla sufrktali na sve strane. Gromoglasni udar je zaglušio sve. Nastala je grobna tišina.
Tu tišinu će Tuzla dugo pamtiti. Prolomiše se vrisci kroz tišinu. Čuli su se pozivi u pomoć i krici očajnika koji su gledali svoje voljene mrtve. Mladalačka krv je natopila zemlju.
U prvom trenutku u porodici Mehanović niko nije ni mislio na Sulejmana "Moj Suljo ne ide tamo", govorila je majka. Tek je poslije 22 sata u kući zavladala panika. Unezvjerena sestra odlazi na Gradinu, ali od Sulejmana ni traga, ni glasa. "Prevozi ranjenike", rekli su joj. Malo umirena je otišla kući. Ništa drugo nije preostajalo nego čekanje. Kroz vazduh je strujala neizvjesnost.
Prošla je ponoć, telefon zvoni. Svi su uspaničeno stajali i gledali u telefon, suviše ih je bilo strah da podignu slušalicu. Smogavši dovoljno snage, javila se seka...

Kanita Kaliman